Uskoro će iz tiska izaći prva cjelovita biografija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića koju je priredio povjesničar i publicist prof. dr. Miroslav Akmadža u nakladi zagrebačkog Profila. Osim što je prikupio dokumentaciju iz vremena u kojemu je kardinal Kuharić živio i radio, prof. Akmadža u uvodu piše kako mu je od posebnog značenja bio uvid u osobni dnevnik nadbiskupa Kuharića. Primjerice, on mu je, kako veli, „pomogao u utvrđivanju pouzdanosti SDS-ovih (Služba državne sigurnosti, op.) snimki njegovih razgovora i zapisnika vjerskih komisija o razgovorima s njim“.
„Uvidom u Kuharićev dnevnik napokon sam se uvjerio kako nema bitnih razlika između njegovih dnevničkih zapisa, izvješća SDS-a na temelju snimaka razgovora i zapisnika vjerskih komisija. To me je posebno razveselilo jer sam u prijašnjim istraživanjima, kada su mi bili dostupni samo zapisnici vjerskih komisija, bio i sam sumnjičav u njihovu vjerodostojnost. I neki sugovornici, posebice iz crkvenih krugova, prigovarali su mi da se pretjerano oslanjam na te zapisnike, kao da su oni, u što nikad nisam vjerovao, pisani kako bi zavarali kasnije čitatelje. Zapravo su morali biti pisani vjerodostojno jer su bili namijenjeni višim partijskim i državnim tijelima, kako bi ona na temelju njih donosila smjernice za politiku prema Crkvi. Što se tiče osobnih dnevnika, pa tako i Kuharićeva, valja naglasiti kako oni ne spadaju u primarne izvore i ne možemo ih nekritički prihvaćati kao sasvim pouzdan izvor. Oni su u priličnoj mjeri subjektivni i odraz su često emotivnih reakcija na određeni događaj u određenom trenutku.
Ako bismo takve zapise gledali izdvojeno, bez analize cijeloga dnevnika, ili bez usporedbe s drugim izvorima, dobili bismo jednostranu, nepotpunu sliku. Zato su dnevnici koristan sekundarni izvor samo ako ih možemo usporediti s drugim izvorima, kao što je to u ovom slučaju usporedba Kuharićevih dnevničkih zapisa s izvorima SDS-a i vjerskih komisija. Vidljivo je i iz Kuharićevih dnevničkih zapisa kako on često komentira određene do gađaje pod dojmom trenutka, bez provjere istinitosti informacija, pa se često ti dojmovi naknadno mijenjaju nakon novih spoznaja. To ispravno i iskreno konstatira i sam Kuharić negdje pri kraju svoga života, kada spominje kako su ga mnogi nagovarali da napiše autobiografiju, a on ocjenjuje kako će za to biti dovoljan i njegov, stvarno opsežan i detaljan dnevnik“, piše Akmadža citirajući Kuharića koji 21. rujna 1999., pišući o svojim sudovima koje je bilježio u svom dnevniku, pita: “Hoće li ti sudovi biti strogo objektivni kad mogu biti i izraz časovitih raspoloženja i emocija? Ipak bih htio da i moja svjedočanstva bilješke budu makar mali prilog razumijevanju povijesnih zbivanja.”
Vjenčanje Franje i Ankice
„Nakon uvida u taj dnevnik i usporedbe s drugim spomenutim izvorima, mogu s velikom pouzdanošću potvrditi kako Kuharićeva svjedočanstva nedvojbeno daju bitan prilog razumijevanju povijesnih zbivanja. Naime, iako pisci dnevnika pišu pod određenim dojmom trenutka, često emotivno i subjektivno, oni često pišu i svjesni činjenice da će te dnevnike netko nakon njihove smrti čitati i izučavati. Svjesni toga pišu o nekim temama i osobama vrlo oprezno, kako se ne bi kome zamjerili ili ostavili neželjenu sliku o sebi. Tako je sigurno katkad činio i sam Kuharić, svjestan značenja službe koju je obavljao. Međutim, kada se sagleda cijeli njegov dnevnik i usporedi s drugim izvorima i saznanjima o njemu osobno, kao i vremenu u kojem je djelovao, nisam stekao dojam da je previše vodio računa o tome kakav će dojam ostaviti na kasnije čitatelje“, piše Akmadža dodajući kako se „kod iščitavanja dnevnika može se primijetiti, i o tome valja voditi računa, kako su zapisi često rezultat emotivnih reakcija, vjerovanja sugovornicima, katkad pretjeranog, često ustrajavanja na nekim osobnim stavovima bez obzira na činjenice, tako da je za promjenu nekih stavova trebalo poprilično vremena, zbog čega je nužno pročitati cijeli dnevnik, da se ne bi stekao dojam kako je oko nekih pitanja imao trajno isti stav, iako bi ga s vremenom ipak promijenio“.
„Jedini stavovi koje nikada nije mijenjao odnosili su se na vjerska i etička uvjerenja na kojima je ustrajao do kraja života“, tvrdi Akmadža. Knjiga u 16 poglavlja i na gotovo 600 stranica donosi prvi put, praktički, na jednome mjestu zapisan cijeli život i djelovanje kardinala Franje Kuharića. A za ovu prigodu iskoristili smo neke zanimljive detalje koji će se moći pročitati u tri nastavka. Jedan od njih koji će javnosti biti zanimljiv sigurno je onaj o izboru mons. Josipa Bozanića za Kuharićeva nasljednika.
„Početkom listopada 1996. kardinal Kuharić napokon je dobio odgovor od Svete Stolice na njegov zahtjev za umirovljenje. Javljeno mu je kako je Sveta Stolica spremna što prije imenovati njegova koadjutora, ali da on mora poslati papi Ivanu Pavlu II. molbu s prijedlogom kandidata. Istovremeno je trebao predložiti i biskupske kandidate za buduće biskupije Varaždinsku i Požešku“, piše Akmadža i navodi kako su u to doba uslijedile i prve vijesti o bolesti predsjednika Tuđmana. „Nakon što se Tuđman početkom prosinca 1996. vratio s liječničkih pretraga u SAD-u, Kuharić ga je posjetio u Predsjedničkim dvorima. Na Kuharićev zahtjev razgovarali su bez svjedoka, iako su mediji objavili da su razgovoru nazočili Jure Radić i Ivić Pašalić, koji su zapravo bili samo na početnom fotografiranju. Kuharić je govorio Tuđmanu o potrebi političkoga dijaloga, bez polemike, osluškujući razloge i druge strane. Razgovarali su i o smislu života, moralu i Bogu, a Tuđman je govorio kao vjernik. Dogovorili su i crkveno ozakonjenje braka Ankice i Franje Tuđmana, bez vanjske ‘pompe’. Kuharić je bio jako zadovoljan razgovorom. Vjenčanje, tj. obnova privole, obavljeno je kod kardinala Kuharića 30. siječnja 1997. u nazočnosti Tuđmanova sina Stjepana i njegove supruge Snježane. Poslije, na večeri, Tuđman je priznao kako je radio kadrovske pogreške jer su na razne preporuke na razne dužnosti dolazili ljudi s osobnim interesima ili nesposobni“, navodi Akmadža.
„Početkom travnja kardinal Kuharić išao je s državnom delegacijom u Rim zbog potpisivanja međudržavnih ugovora Svete Stolice i Hrvatske. Tom prigodom predao je papi Ivanu Pavlu II. molbu za beatifikaciju kardinala Stepinca na stotu godišnjicu Stepinčeva rođenja 8. svibnja 1998. godine. Predložio je da to bude u Mariji Bistrici, a Jure Radić pozvao je papu u Split. Tom prigodom Kuharić je odvojeno razgovarao i s kardinalom Sodanom o budućem zagrebačkom nadbiskupu. Sodano mu je priopćio kako bi to mogao biti i netko od biskupa izvan Zagrebačke nadbiskupije jer nije dogma da mora biti iz iste biskupije. Kuharić mu je odgovorio kako nije dogma, ali svaki kandidat iz Zagrebačke nadbiskupije bolje pozna stanje u njoj nego netko izvana“, piše Akmadža i navodi kako je 26. lipnja 1997. nuncij Einaudi donio Kuhariću vijest o imenovanju njegova nasljednika.
„Za novoga zagrebačkoga nadbiskupa imenovan je dotadašnji krčki biskup Josip Bozanić. Istovremeno je za požeškoga biskupa imenovan Antun Škvorčević, a varaždinskoga Marko Culej. Kuharić u svom dnevniku bilježi kako je vijest o svom nasljedniku primio bez uzbuđenja, ali se pribojavao da će Bozanić u nekim sredinama biti hladno primljen. Vjerovao je kako je “Duh sveti prisutan i u tom izboru, premda će biti nekih koji će biti neraspoloženi”. Kuharić je samo želio da se postupak primopredaje što prije provede. U dnevniku spominje i kako je pisao papi Ivanu Pavlu II. što misli o imenovanju osobe izvan Zagrebačke nadbiskupije, ali i da će prihvatiti svakoga koga on imenuje“, piše Akmadža navodeći kako je kardinalova tajnica s. Alix „nekoliko dana prije sanjala kako se kardinal Kuharić oprašta od vjernika i pokazuje im svoga nasljednika, upirući prstom u biskupa Bozanića“.
„Nazvao je to “proročkim snom”. Nuncij je predložio da se, s obzirom na to da Bozanić putuje u Afriku, njegovo imenovanje objavi tek u kolovozu, nakon njegova povratka. Međutim, Kuharić je tražio da se to učini što prije jer bi svako odugovlačenje bilo nepovoljno. Predložio je da Bozanić odgodi putovanje pa ide poslije kao nadbiskup te se imenovanje objavi 3. srpnja, a svečanost predaje 27. srpnja 1997. godine“, bilježi Akmadža, dodajući kako kardinal Kuharić u svome dnevniku navodi da je „vijest primio smireno, ali kod molitve nije mogao biti potpuno sabran.“
Uvlačenje Bozanića u politiku
„Bio je svjestan kako ulazi u ‘predsmrtno vrijeme’ i pitao se koliko će ono trajati. Predviđao je kako će Crkva ući u teško vrijeme, “možda teže nego pod komunizmom”, zbog moralnih kriza i “lukavih protivljenja Božjih neprijatelja i neprijatelja Crkve koji se pojavljuju i u samoj Crkvi”. Bojao se ‘Trojanskog konja’ koji kroz protucrkvene pokrete već ulazi u Crkvu u Njemačkoj, Austriji i drugdje. Smatrao je kako će se Bozanić, kao mladi nadbiskup, moći možda lakše nositi s tim problemima, nego bi se nosio on sam, već oslabljenih živaca. Ipak zaključuje kako je “umirovljenje, ‘predsmrtno vrijeme’ milosno vrijeme zahvaljivanja i kajanja, a sve kušnje su uložene u ljubav za Crkvu Božju”. Osjećao je i olakšanje zbog oslobađanja od odgovornosti za Zagrebačku nadbiskupiju jer kao da je već ‘gubio strpljivost pred problemima’“, piše Akmadža objavljujući i bilješku iz kardinalova dnevnika, tj. kako mu je nuncij pripovijedao da mu je ministar Granić u “Vlaku mira” kazao da Culej ne bi bio dobar nadbiskup jer “nije dovoljno impresivan”, ali bi odgovarao biskup Bozanić.
„S obzirom na to da je, kako navodi Kuharić, nuncij već dulje vrijeme znao tko će biti novi nadbiskup, tu informaciju imao je i Granić, ili je samo, ne znajući, iznio svoju želju. Sutradan je nuncij izvijestio kardinala Kuharića da je Bozanić odustao od putovanja u Južnoafričku Republiku, ali će objava imenovanja biti 5., a ne 3. srpnja. Međutim, Bozanić je želio nešto kasnije preuzeti upravu Zagrebačke nadbiskupije, dok pripremi sve za predaju Krčke biskupije. Nuncij je predlagao primopredaju čak u listopadu, ali se Kuharić protivio tolikoj odgodi. Kuharić je tu večer nazvao Bozanića, čestitao mu i poželio sve najbolje. Bozanić mu je kazao kako se boji, ali ga je Kuharić umirivao da je to razumljivo i kako će sve biti dobro. U iščekivanju primopredaje kardinala Kuharića mučila je misao hoće li Bozanić biti “jednodušno i radosno prihvaćen”. Molio se da tako bude jer bi mu hladan prijam novoga nadbiskupa bio “udarac na odlasku”.
Istaknuo je kako granice biskupija postoje, ali granice duhovnoga zajedništva ne postoje, a srdačan doček novoga nadbiskupa “bila bi velika utjeha i radost”. No bojao se i nezadovoljstva koje bi mogli iskoristiti razni protucrkveni elementi“, navodi Akmadža. On objavljuje i posjet ministra Jure Radića 14. srpnja 1997. kardinalu Kuhariću i poziv na svečanu prisegu predsjednika Tuđmana. „Kuharić je tražio da se pozove i novoga nadbiskupa Bozanića. Radić je pitao Kuharića bi li prihvatio najviše državno odličje koje bi mu predsjednik uručio. Kuharić je to otklonio, ističući kako ništa nije činio za bilo kakvu zemaljsku nagradu, pa ne želi odličje, iako poštuje državu i predsjednika. Time je želio naglasiti “slobodu Crkve u slobodnoj državi”. Znao je kako će takva njegova odluka dovesti do pitanja kako to da drugi biskupi prihvaćaju odličja, ali je ipak ostao kod svoga stava“, navodi Akmadža, dodajući kako vrijeme do primopredaje, odnosno ustoličenja novoga zagrebačkoga nadbiskupa Josipa Bozanića, kardinal Kuharić provodio vrlo aktivno, obavljajući razne pastoralne obveze diljem Hrvatske.
„Svečano ustoličenje nadbiskupa Bozanića obavljeno je 4. listopada 1997. u zagrebačkoj prvostolnici. Tim činom kardinal Kuharić prestao je upravljati Zagrebačkom nadbiskupijom i nastavio djelovati kao kardinal i nadbiskup u miru. Kada je u svojoj božićnoj poruci 1997. nadbiskup Bozanić spomenuo kako je za stanje u državi kriv i “grijeh struktura”, mediji i politička oporba posebnu su pozornost posvetili tom činu, ističući kako je to otvorena kritika državnoj vlasti i novi govor Crkve. No Kuharić je to u svom dnevniku komentirao kao pokušaj uvlačenja nadbiskupa Bozanića u politiku, izvlačeći jednu rečenicu iz cijeloga konteksta“, piše u biografiji kardinala Kuharića Miroslav Akmadža, bilježeći i kako je nekoliko mjeseci poslije kardinal Kuharić i javno stao u obranu nadbiskupa Bozanića.
Profesoru Akmadži poručujem da ne govori istinu. Nigdje, a pogotovo u svom dnevniku za koji je znao da će jednom postati javan i predmet 'tumačenja' raznih smušenjaka i ponekog dobronamjernog, stručnog i istinoljubivom povjesničara, kardinal Kuharić nije mogao z(n)apisati (jerer ne vjerujem da bi ikad izgovorio a kamo li napisao) laž da je Prvi Predsednik dr Franjo Tužman želio dijeliti BIH. Laž. Notorna laž... Godinama prije nego je većina znala i čula nešto o dr Tuđmanu , on je posjećivao u većernjim satima Kaptol i Kardinala i puno puta se vraćao jer ga nije mogao primiti. Opet jedna knjiga u kojoj će biti dovoljno 2-3 'činjenice' koje su jako dvojbene.