Uza sav trud i želju da doznamo tko je referenticu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje obavijestio da je živa osoba mrtva, ne možemo se oteti dojmu da je to ona mogla doznati vrlo jednostvano. No, ispada da ni ona sama ne zna otkud joj obavijest, a nije se ni potrudila to doznati. Jer, najlakše je poslati dopis, a pritom nitko ne razmišlja da u HZMO trebaju doći uglavnom stari i bolesni ljudi. Pa nije valjda na služenicima HZMO-a da se brinu o tome kako će te osobe tamo stići, ma koliko udaljene od Zagreba! Trud oko toga tko je napravio užasnu pogrešku trebaju uložiti svi drugi, ali nikako i HZMO, odnosno njegovi službenici! Njima je stvar potpuno jednostavna - ne dođe li invalidna osoba u Zagreb, za Zavod, ta je osoba mrtva pa ne treba ni primati mirovinu. I, kao što je rekao gospodin Petric, on će, iako uz mnogo truda i napora, uspjeti dokazati da je njegova šogorica živa, ali što s osobama koje ne mogu u Zagreb? Hoće li one jednostavno doživjeti smrt prije smrti i lagano umirati bez mirovine koja im doslovno život znači? Treba li uopće reći kako smo se sami u činjenicu da je Katarina Ilijev živa mi uvjerili vrlo lako. Trebalo je samo doći u Mariju Bistricu i vidjeli ženu kako sjedi na krevetu.
BODLJA
smrt prije smrti
