“Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago”, ispisano je na “zidnoj kuharici”, u prostoriji u kojoj za velikim drvenim stolom domaću hranu pripremljenu po starinskoj recepturi jedu njezini gosti. A Snježani Klanfar srcu je drag Žumberak pa se prije 16 godina sa suprugom Goranom i djecom Franciskom i Josipom, tada osnovnoškolcima, doselila iz – Zagreba.
Prodaja na kućnom pragu
Je li ikada požalila što je Medveščak zamijenila životom u Jurkovu Selu, naselju s 13 stanovnika?
– Nikada – spremno izgovara 49-godišnjakinja. U Žumberak se, kaže, zaljubila kao djevojčica, kada su njezini roditelji prije 45 godina tu kupili vikendicu. Družila se s djecom sa sela, upoznala svaku stazu. Zbog Žumberka je upisala i srednju poljoprivrednu školu.
I Suprug Goran je Zagrepčanin, ali uz Snježanu i on je zavolio kraj u koji su odlazili na planinarenje. Sve do odluke da će se tu preseliti i početi baviti poljoprivredom. Danas imaju seljačko domaćinstvo s osam ležajeva. Na organski način obrađuju pola hektara na kojem su povrtne kulture i voće. One plodove koje ne skuha gostima, Snježana preradi u sokove, čajeve, džemove, zimnicu... Plasira ih isključivo kroz obiteljsko seljačko domaćinstvo i prodaje na kućnom pragu. Od jabuka pravi i ocat, a tu su i likeri. Peče nekoliko vrsta kruha.
– Bila sam krojačica, a suprug je bio varilac. Kuhanje me uopće nije zanimalo. A sad smišljam što ću kako napraviti i, kad nemam što raditi, pečem kekse. Zapravo, nikada nisam bez posla. Moj je hobi smišljanje kako da Žumberak ide naprijed, gdje bi bilo dobro napraviti poučne staze, šetnice – otkriva nam.
– Na cijelom je Žumberku 400 kilometara biciklističkih staza – domeće njezin suprug, majstor za izradu uporabnih predmeta od drveta. Oboje su se obrazovali kroz seminare jer je cjeloživotno učenje najvažnije. Njihova kći studira šumarstvo, sin je završio Vern. Djeca im pomažu, a jednoga dana zacijelo će nastaviti s poslom na gospodarstvu koje posjećuju uglavnom stranci – Nijemci, Austrijanci, Belgijci, Švicarci, domaćih je gostiju najmanje.
– Naše je gospodarstvo nekonvencionalno. Mi živimo u prirodi i s prirodom – kaže Goran Klanfar, koji suprugu zove i gazdarica.
– Uvijek govori da sam sve dobro napravila. Sigurno bi se uvrijedio da netko kaže da nešto moje ne valja – smije se Snježana vodeći nas do stalaža punih zimnice. Tu su razne vrste džemova.
– Na šumski džem posebno smo ponosni, pravim džem od kupina, miješani od kupine i bazge, zatim bjeličnik, džem od stare sorte jabuka – nabraja Snježana.
Povećat će kapacitete
Na svojim poljima beru ljekovito bilje koje suše na kaminu, za čaj.
– Sadimo mrkvu, peršin, pastrnjak, kelj, mahune, grah, tikve, crnu rotkvu, sve što su Žumberčani jeli. Ali jela smo malo osuvremenili. Od cikle, na primjer, kuham juhu, pravim sirup, pečem štrudlu, pravim liker, serviram je i sirovu. Pravim i žumberačku greblicu. Polovicu tijesta kao za kruh premažem smjesom od pirjanog luka, sira i vrhnja, peršina, papra i soli, a drugom polovicom preklopim nadjev – kaže gazdarica. Namirnice koje ne proizvode na svom gospodarstvu nabavljaju od lokalnih OPG-ova.
– Prestali smo odlaziti na sajmove. Na našem ćemo imanju povećati smještajne kapacitete, podići nasade ribizla, uskoro ovdje kreću čitaonice djela Janka Matka, imat ćemo fotografske radionice – nabraja Snježana sve planove.
Kaže nam još da voli puno čitati, a da se ručnim radom ne bavi:
– To ću kad ostarim – kaže.
>> Irena Perković: Radni dan na selu traje 15 sati
