Hrvatska (socijaldemokratska) ljevica dobila je novog vođu u osobi Davora Bernardića a da ne može biti sigurna da će s njime poslije turbulentnoga desetljeća Zorana Milanovića prolaziti bolje, mirnije i uspješnije dane. Partijska kuća gori, a polovicu od nevelikog članstva nije zanimalo tko će ih voditi u nove pobjede (ili poraze): trećina od te male polovice nije se opredijelila za splitskoga Ostojića (Ranka), da s njime ne bi nastala nova situacija “Milanović poslije Milanovića“; ostali se nisu svrstali pod barjak Orsata Miljenića, da ne bi promovirali instant-socijaldemokrate, a prepoznali su da se Tonino Picula toliko dobro uklopio u bruxelleske standarde (političke i druge) da mu treba produljiti dozvolu boravka u europskoj metropoli. Kocka se na kraju zaustavila na Bernardićevu broju. Metafora o “praznoj knjizi“ rekla je sve o njemu: nema neku političku prošlost, iako je dugo u politici, ni velike rezultate iza sebe, iako je bio na zapovjednom mostu, ili blizu njega, a ispred sebe ima veliku ambiciju za koju još nije dao pravo pokriće; s teretom obveze da obnovi stranku i da je spremi za vlast dobiva jedinstvenu priliku potvrditi da je ljevica spremna za velike stvari a da ne mora za to večerati s đavlom. Ima li snage za to? Prednost mu je što nema mane svoga prethodnika: nije bahat, teško bi preko njegovih usana mogla izaći “majka lekar“ ni “šaka jada“, vjerojatno nikad nacionalne i državne interese ne bi stavljao na kušnju zbog zaštite nekoliko bezvrijednih tipova niti bi uletio u klopku da mu u vlastitome dvorištu podmeću mikrofon pjetlići s kojima se već tukao na njihovu bunjištu: oprez je, dakle, na Bernardićevoj strani. Ali, nema ni Milanovićeve vrline, njegovu borbenost, političku vještinu i (pravničko) obrazovanje, ni njegov autoritet (koji s njime vjerojatno ne bi prelazio u autoritarnost); hrabrost i politički talent uvjerljivo su na strani Milanovića. Nema Davor Bernardić u nogama ni teške utakmice koje je (o)digrao osnivač današnje hrvatske socijaldemokracije Ivica Račan na miniranim ideološkim terenima niti ima njegovo lukavstvo da može tuđim rukama hvatati naslijeđene vruće krumpire. Od Davora se Bernardića očekuje da socijaldemokraciji da novi smisao i novo mjesto u hrvatskoj politici nakon izbornog poraza koji je u stranci dramatično doživljen kao smak svijeta, i nakon Milanovićeva odlaska, koji je utješno proživljen kao uskrsnuće. Tako jednostavna, a tako teška misija obnove SDP-a čeka političara koji zbunjuje mladolikim izgledom i staromodnim govorom da se ne zna što je zapravo njegovo pravo lice. Popeo se na vrh da ondje pokaže što sve (ne) zna. Počinje njegov “Hic Rhodus, hic salta“! Tko zna koliko može skočiti?
Stranka je, i u dobrom, i u lošem smislu, lice svoga prvog čovjeka.
Koliko je novi šef SDP-a čovjek bez svojstava, to će se još testirati; čini se i bez toga da je čovjek bez emocija, što u politici i ne mora biti velik nedostatak, posebice kad se zna da je višak emocija ozbiljno štetio njegovu prethodniku, jer ga je znao voditi grlom u jagode, iz sukoba u sukob; Bernardiću najviše nedostaje političkoga erosa, strasti za politiku, što ne može skriti nastupima koji uglavnom ne ostavljaju traga, ni prikriti govorničkim slabostima, s kojom se u politici teško žedne prevodi preko vode. Kao i njegov prvi mentor (Milan Bandić), i Bernardić politiku shvaća primarno kao “delanje“, a manje kao mišljenje, pa mora ozbiljno shvatiti poruku Vjerana Zuppe da je “glavni problem“ današnjeg SDP-a “deficit istinskog idejnog sadržaja“. Na oštriji ili grublji način moglo bi se starinski reći: bezidejnost. Ili što je rezignirano priznao nekadašnji revolucionar Regis Debray: “Ljevica je izgubila bitku za ideje“! A kako (i) u politici, kao u svakoj proizvodnji, sve počinje od ideje, socijaldemokracija s nedostatkom ideja ozbiljno ugrožava vlastitu perspektivu u svijetu u kome je politička desnica više profitirala na krizi kapitalizma negoli ljevica koja je podnijela veće žrtve. Pokazala je da vještije upravlja krizom, koju je sama stvorila, i da je u stanju preoteti ljevici monopol intelektualne rasprave u društvu i o društvu, namećući svoje stavove o ključnim pitanjima (ne)jednakosti, (ne)pravde, identiteta, sigurnosti...
Remont stranačkog stroja
Prvi Bernardićev potez da okupi SDP-ovu ekipu s “terena“ može ukazivati na stanovitu promjenu u naglascima: ključ neće više biti samo u jednim rukama, autokratizam ne bi trebao dalje stanovati na Iblerovu trgu. To je prva ohrabrujuća poruka. Hoće li u drugom, trećem ili kojem valu “okupljanja“, pozvati u pomoć inteligenciju da u obnovi stranke ne ide “praznim knjigama“? Ako se i on sam nije pomirio s otužnim saznanjem da i današnji partijci ne misle na ideje nego na vlast; manje im je važno što oni mogu učiniti za stranku, a važnije što stranka može učiniti za njih. Ako je, iz interesa ili iz uvjerenja, intelektualac postao “stručnjak u službi dominantne misli“, kako uvjerava politolog Michel Riot, ništa ne sprječava SDP-ova vođu da peca nove ideje i u tim vodama. Društvo se danas, pod utjecajem nekontroliranoga liberalizma u gospodarstvu, opasno raslojava; sutra se može početi raspadati pod teretom nejednakosti. Što je ljevica dosad (u)činila, i što može činiti s Davorom Bernardićem da barem ublaži ekscese tržišta, ako ne može uvesti pravedniji duh u društvu u korist “svijeta rada“? Ima li na raspolaganju išta drugo, i bolje, od nepopularne preraspodjele koja je dosad praznila državne blagajne i ostavljala dugove iza sebe (zbog čega je desnica došla na glas da je bolji upravljač)? Posao, plaća, standard, zdravlje, škola..., na tome državne vlasti u razvijenim demokracijama prolaze ili padaju. Ali, na ideološkim ruševinama 20. stoljeća, u 21. se stoljeću obnavljaju dvije političke strasti koje je A. de Tocqueville smatrao najmoćnijima – nacionalizam i vjerski fanatizam. Koliko će ljevica u društvu kakvo je hrvatsko, koje još nije izašlo sasvim iz svoje preddemokratske faze, bježati od stvarnosti da i ona ima svoju naciju, a da i sama ne (za)pada u nacionalizam; da polazi od toga da je ona stvorila naciju (u Francuskoj revoluciji), da bi se lakše opirala različitim oblicima nacionalne isključivosti. Slično je s odnosom prema vjeri i religiji; nije na ljevici da se bori protiv Boga, nego da (bolje) uredi odnose između Države i Crkve, ne tako da “kupuje“ crkvenu hijerarhiju nego da umiruje i pridobiva slobodne vjernike u slobodnoj državi. Ni hrvatska socijaldemokracija nije izvan domašaja kritike koju je formulirao francuski filozof i pisac Pascal Bruckner (politički ljevičar): “Ljevica nije shvatila povratak religije, iako ona potiče milijardu ljudi u svijetu!”
Može li Davor Bernardić obaviti remont stranačkoga stroja u hodu ne gaseći mašinu, da bude konkurentan na političkome tržištu, i istodobno puhati za vratom HDZ-u, koji se osjeća komotno u svojoj pobjedi, skrivajući koliko može stvarne i potencijalne sukobe unutar vladajuće stranke (i “kumske“ koalicije)? Za razliku od SDP-a i njegovih plima i oseka, HDZ ima vjerno biračko tijelo koje se odazivlje na šifru Hrvatska i Hrvat. Ni kad je umro Franjo Tuđman, ni kad je njegov nasljednik Ivo Sanader završio u pritvoru a stranka s njime na sudu, ni kad je Tomislav Karamarko morao abdicirati zbog teških optužbi da se kocka s nacionalnim interesima, HDZ nije (iz)gubio biračku supstancu; zato je Andrej Plenković mogao u vremenskome tjesnacu osvajati vlast lakše nego što će to biti Davoru Bernardiću (čija stranka nema takve svježe hipoteke): politička desnica funkcionira više na principu sekte, ona vjeruje u svoga Boga (i političkog, ne samo pravog), dok ono što ostaje ljevici, osim doktrinarnog dijela, sumnja prije nego što vjeruje. Iako nije prolazio HDZ-ove traume, SDP se sa svakim političkim gubitkom na biralištu tresao grozničavo poslije poraza; to je sudbina ljevice: ne vjeruje dovoljno u sebe, dionice morala stalno drži na političkoj burzi. Na odlasku s čela stranke, Zoran Milanović – uz nekoliko kurtoaznih riječi – nije na svoga nasljednika mogao prenijeti i 30-ak postotaka glasova koje je osvajao i kad je gubio izbore. SDP ne priznaje minuli rad, a žrtva je minulog političkog kriminala svojih preteča iz doba komunističke vlasti (koje politička desnica smišljeno koristi kao svoj zlatni rudnik); zato će Bernardić morati razmisliti još jednom zanima li ga prošlost uopće. Točno je da današnji SDP, ni on sam, nemaju ništa sa zločinima koji se danas s razlogom izvlače na vidjelo (neki i zato da bi opravdavali, ili umanjivali drugi tip političkoga zločinstva). Ali, vražja je dijalektika na djelu: ako se ljevica ne bude bavila prošlošću, prošlost će se (nastavljati) baviti njome. Za početak, zašto njena zastupnička grupa ne bi u Saboru pokrenula zakonsku inicijativu da se otvore sve arhive do 1990. godine, da bi svi mogli mirnije ići dalje, bez opterećenja i bez maski na licu. Što današnja ljevica ima skrivati, ili štititi, zločine i zločince iz vremena kojeg se načelno već odrekla?
Na prvim koracima, novi šef SDP-a obećava više demokracije u stranci; tko može osporavati njegovu dobru namjeru, iako i u najdemokratskijim strankama nisu pribijeni svi čavli na lijesu demokratskoga centralizma. Kad se gleda kako funkcionira pokret otpora papi Franji, ispada da poglavar Katoličke crkve vodi svoju “partiju“ na demokratskiji način nego mnogi šefovi demokratski uređenih političkih stranaka. Njegovi oponenti među kardinalima ne skrivaju nezadovoljstvo, i čekaju Boga da presudi tko je u pravu. A “kardinali“ u političkim strankama, kad se pobune, obično “vide svoga Boga“.
Opasnost vegetiranja
Iza Milanovića je ostalo “groblje“ njegovih žrtava; bude li Bernardić kopao po stranačkoj prošlosti, može ondje pronaći kosture nepravdi (i ispraviti ih, gdje ih pronađe), ali tamo ne može pronaći ključ za otvaranje bolje budućnosti, koju je najavio. Obećao je novi šef SDP-a da će okupljati, a da neće dijeliti, i to ga ozbiljno razlikuje od svoga prethodnika koji u odnosu prema oponentima u stranci nije poštovao Rooseveltov savjet političarima da nikad ne mašu batinama jer svaka ima dva kraja, nego ju je i te kako koristio. Novi šef SDP-a nije (još) formulirao platformu na kojoj će okupljati ljevicu pogođenu krizom, nezadovoljnu politikom svoje stranke koja je dopustila da je proguta liberalizam, zabrinutu zbog drastičnog raslojavanja u društvu i demoraliziranu napuštanjem lijevoga vrijednosnog sustava. Ljevica na europskome Zapadu postaje svjesna da je gubila politički teren kad je napuštala “kulturno bojno polje“, i da se mora vratiti Gramscijevoj “kulturnoj hegemoniji“ kao novoj metodi osvajanja vlasti. Ni ondje desnica ne spava. “Moja je analiza – dokazuje Patrick Buisson, nekadašnji posebni savjetnik Nicolasa Sarkozyja – ista kao Gramscijeva: vlast se osvaja idejama!”
Ne krene li putem političke i intelektualne obnove, hrvatskoj ljevici u SDP-u i oko njega prijeti ozbiljna opasnost da dulje vegetira u opoziciji. Zdrave demokracije hodaju na dvije noge: nije još razvidno je li ljevica obula dobru cipelu da može hodati prema vlasti u državi. Na Davoru je Bernardiću da napokon pokaže da je SDP u njemu dobio šefa, ako ne i vođu koji će biti u stanju uhvatiti bika za rogove prije nego što krene u koridu.
>> Krene li Bernardiću loše, vrh SDP-a tražit će odgovornost
