Komunizam je očito propao, a socijaldemokracija je u krizi. I u Europi i u Hrvatskoj. Dok za komunizmom nitko ne plače, kada je riječ o budućnosti socijaldemokracije, sasvim je druga priča. Angažirane građane, profesore, pa i političare koji se smatraju ljevičarima i socijaldemokratima zabrinjava to što njihove sustave vrijednosti i ideje ne zastupa više nitko od relevantnih političkih snaga.
– Na hrvatskoj političkoj sceni nema nikoga tko bi zastupao autentične lijeve politike, nema ni onih koji bi zastupali autentične desne politike. Jedino što je autentično na našoj političkoj sceni jesu autizam, samodopadnost, neprihvaćanje bilo kakve kritike, narcizam, potpuna odvojenost od građana i njihovih problema, nesnalaženje, neznanje, potpuni nedostatak svijesti i potrebe rada za opće dobro. Dolazi do nevjerojatnih koalicija i suradnji, jedino je važna raspodjela fotelja, vlasti i moći, a zemlja tone sve dublje i dublje u ponor gospodarske krize i crnih ideologija. Na žalost, ne vidim nijednu političku opciju koja bi zastupala građane, osiromašene, bez posla, nezaposlene mlade bez perspektive, starije s besramno niskim mirovinama, srednje generacije potplaćene i izložene mobbingu – jasno i oštro secira našu političku scenu glumica i politička aktivistica Urša Raukar.
Stopljeni interesi
Danas na braniku elementarnih demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i društvene solidarnosti, kaže Raukar, stoje jedino građani i civilna scena.
– Ono što vidim s jedne su strane veliki Hrvati i domoljubi koji se bave revizijom povijesti, izjednačavanjem antifašizma i komunizma radi rehabilitacije NDH. Prijete svim neistomišljenicima i potiču na nasilje, drže ruku na hrvatskom srcu, kunu se u domovinu i hrvatstvo, a pri tome tom istom ljubljenom hrvatskom puku poskupljuju dopunsko osiguranje, planiraju privatizaciju zdravstva, rasprodaju zemlju i slično. A za to vrijeme opozicije nema, ne čuje se, bave se svojim unutarstranačkim problemima, izborima, interesima, međusobnim okršajima. Dok zemlja tone u mrak, njih neoprostivo nema – tvrdi U. Raukar.
Pesimističnim realizmom mogli bismo opisati i stav saborskog zastupnika Živog zida Ivana Vilibora Sinčića.
– Ako bismo gledali temeljne karakteristike lijevih i desnih ideologija, mogli bismo zaključiti da u Hrvatskom saboru nema nijedne istinski lijeve ili desne stranke. Da objasnim, lijevo orijentirane stranke jasno bi se usprotivile mjerama štednje, a ne bi ih provodile, dok bi se desno orijentirane političke stranke usprotivile izdaji nacionalnih interesa, a ne bi bili ti koji izdaju – tvrdi Sinčić.
Urša Raukar kaže kako je socijaldemokracija u krizi i u Europi i u Hrvatskoj te da je to opasno.
– Žalosno je i opasno da je socijaldemokracija u krizi, potpuno pogubljena, u službi banaka i krupnog kapitala. Izuzetno cijenim malenu knjižicu Stephana Hessela “Pobunite se“ koja precizno, jasno i jednostavno razgolićuje laži, podvale i manipulacije liberalnog kapitalizma i poziva građane da se svojim angažmanom usprotive mantrama krupnog kapitala i da ne dopuste propast elementarnih prava, kao što su, na primjer, pravo na besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, socijalnu solidarnost i pomoć. U Hrvatskoj je socijaldemokracija također u krizi, u prebliskom odnosu s liberalnim kapitalizmom za koji ima više razumijevanja nego za prava i potrebe građana. Postojala je naznaka promjene kursa s borbom oko čuvenih kredita u švicarcima, no ostala je to osamljena akcija, a i do nje je došlo ne u suradnji s udrugama, nego gotovo pod prisilom građana i nadolazećih izbora. A sada, s premijerom koji dolazi iz farmaceutske industrije i desnim ideološkim ekstremizmom pojedinih ministara, nemaju nikakav pravi odgovor – obrazlaže Urša Raukar.
Odličan indikator krize socijaldemokracije u hrvatskoj jest “terenski rad”. Ljevica se tu ne snalazi, dok desnica danas lako i efikasno dolazi do građana zahvaljujući dobroj vezi političkih stranaka, Crkve i udruga poput U ime obitelji. Dobar je primjer upravo inicijativa Kulturnjaci 2016. za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kulturnjaci su odmah prepoznali problem, vrlo brzo su se organizirali, ali to nije pratila šira politička infrastruktura koja bi s tom idejom došla do šireg kruga građana. Nominalno lijeve stranke danas nisu povezane sa sindikatima, a sve manje i s civilnim društvom. Zašto?
– Da, desnica je uvijek bila bolje organizirana, naročito kada je u sprezi s Crkvom, koja je tijekom 2000 godina izgradila sjajnu infrastrukturu i logistiku poduprtu vjerskim naukom. Spomenuli smo već da prave ljevice u Hrvatskoj nema, a za našu tzv. socijaldemokraciju imam osjećaj da u civilnom sektoru, sindikatima, građanskim inicijativama vide konkurenciju, a ne saveznike. Već godinama nema prave suradnje ni osluškivanja građanskog pulsa. Dapače, odbija se komunikacija i zatvara se u svoje samodopadne krugove u službi liberalnog kapitalizma koji ruši sve pred sobom i ždere zadnje ostatke društvene solidarnosti – zaključuje Urša Raukar.
Dva lica socijaldemokracije
Politički analitičar Žarko Puhovski upravo u sve većem primitiviziranju vlasti i medija, koja pak dovodi do jačanja antiautoritarnog sindroma, vidi potencijal za ljevicu. Pitanje je samo, kaže, hoće li ljevica to biti u stanju iskoristiti.
– Ova koju imamo sad neće jer je i sama autoritarna. Prvo se moraju očistiti ljubavi prema Zoranu Milanoviću – kaže Puhovski. Po njemu je najveći problem što u Hrvatskoj postoji duboka podjela u društvu koja je osviještena na razini sukoba između ustaša i partizana.
– Ljevica su oni kojima su djedovi i bake bili u partizanima. I to je paradigma ljevice kao što je paradigma desnice ovo drugo, ako ne ustaše, onda barem antikomunizam – kaže Puhovski.
Za sindikalista Krešimira Severa socijaldemokracija u Hrvatskoj, kada je riječ o radnicima i njihovim pravima, ima dva pojavna oblika.
– Kad je u oporbi, naglo otkriva da postoje radnici i da tim radnicima pripadaju i neka prava. Tada zdušno kritizira vladajuće, predlaže, traži načine približavanja radnicima i sindikatima i, kad ne bi postojalo pamćenje vezano uz njena ponašanja kad je na vlasti, čovjek bi, s obzirom i na njenu medijsku probitačnost i javno izražene stavove, vrlo lako pomislio kako je opredijeljena za radnike. Ali kad je socijaldemokracija u Hrvatskoj na vlasti, tada mijenja ćud te u svojem ponašanju i postupcima pokazuje snažnu liberalističku orijentaciju, priklanja se interesima kapitala, a na štetu radnika. Čovjek se naprosto zapita kako je tako olako svoju nestalu socijalističku internacionalu zamijenila neoliberalnom internacionalom – kaže Sever.
Podsjeća i kako su upravo dvije najveće liberalizacije sustava rada izmjenama Zakona o radu 2003. i 2014. godine provedene upravo u vrijeme kad je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP.
– Ni socijaldemokratske kritike, kad je u oporbi, ne mogu iscijeliti rane koje socijaldemokracija nanosi hrvatskim radnicima kad je na vlasti. Jer, kad je na vlasti, konkretnim postupcima umanjuje prava radnika, a kad je u oporbi, “jaka je na jeziku”. Jedina postojanost socijaldemokracije, neovisno je li u oporbi ili na vlasti, ogleda se u njenu javnom zagovaranju i otvaranju tema svjetonazorske i ideološke naravi. No, bjelodano je da, po samoj naravi, socijaldemokratskoj ideologiji ne pripada odmicanje od radnika i njihovih prava i priklanjanje interesima kapitala i njegovim promicateljima, MMF-u, Svjetskoj banci, bonitetnim agencijama, poslodavcima... Ne pripada po definiciji, ali je očito svojstveno stožernoj hrvatskoj socijaldemokratskoj partiji – zaključuje Sever.
Da se nijedna stranka ne bori za radnike, drži i Mate Kapović iz Radničke fronte. Dosta je, kaže, vidjeti koga su stranke pozdravljale u svojim govorima nakon izbora.
Puna usta kapitalista
– Svima su bila puna usta “poduzetnika”, a radnike, koji čine većinu društva, spomenuo nije nitko. Čak ni laburisti, marginalni kakvi jesu danas, uvijek pobožno napominju da nisu protiv kapitala ili, ne daj Bože, kapitalizma – kaže Kapović. Po njegovu mišljenju, u Hrvatskoj trenutačno na parlamentarnoj razini ljevica ne postoji. Za SDP kaže da je zapravo liberalna stranka koja ekonomski nikako nije ljevica, a i svjetonazorski su, dodaje, vrlo kolebljivi i nedosljedni. Smatra i da socijaldemokracija nema odgovor na ekonomsku krizu. Ona je, kaže, u povijesti ostvarila brojna dojmljiva dostignuća, ali sada su, napominje, političke prilike kao i ekonomska konjunktura potpuno različite i povratka u staru državu blagostanja više nema. I Hrvatska i svijet, drži Kapović, nalaze se na raskoraku između budućnosti koja će nositi ili još autoritarnije društvo još veće nejednakosti, uz vrlo je moguće neofašističke tendencije, ili društvo koje će biti bar u određenoj mjeri demokratičnije i egalitarnije od ovoga danas.
– Rješenja mogu biti samo radikalna: ili u smjeru još više kapitalizma (npr. potpunog ukidanja javnog obrazovanja) ili u smjeru manje kapitalizma (u obliku ekonomije koja bi funkcionirala radi društvenih potreba, a ne privatnih profita kapitalističke manjine). Odgovor će, kakav god bio, nužno biti radikalan jer polovične mjere, a socijaldemokracija je upravo to, neće moći djelovati – zaključuje Kapović.
Na veliku političku scenu lider Živog zida Ivan Sinčić ušao je zastupajući i braneći interese ljudi kojima prijeti deložacija. Dakle, na valu jedne tipične lijeve priče. S obzirom na očitu krizu socijaldemokrata, Sinčića smo pitali je li tu nišu zauzeo svjesno nakon što je shvatio da je nitko od lijevih i socijaldemokratskih stranaka nije zauzeo?
– U priču s deložacijama ušli smo kako bismo upozorili na problem neotplativosti duga. Naime, u trenutačnom monetarnom sustavu dugovi su na makroekonomskoj razini neotplativi jer novac za kamatu nikad nije ni ušao u optjecaj. U današnjem sustavu jedini način da društvo dođe do novca jest ulazak u dug. To nužno znači da, ako jedan subjekt vrati glavnicu i kamate, drugi neće moći vratiti ni glavnicu. Smatramo da je takav sustav neodrživ i da je zapravo njegova narav kriminalna. Monetarna reforma nam je jedan od glavnih ciljeva – tvrdi Sinčić. Na našu konstataciju da je njegova politika jedan veliki miks i lijevih i desnih, i liberalnih i konzervativnih ideja, Sinčić odgovara da je Živi zid “transideološka stranka”.
– Mi danas u 21. stoljeću jednostavno ne možemo na isti način gledati na politiku kao prije 50 ili sto godina. Smatramo da ima temeljnih valjanih vrijednosti na obje strane ideološkog spektra. Ne želimo dijeliti ljude na temelju nametnutih tema dok ti isti ljudi gladuju, dok nam se režu prava i dok nam se rasprodaje zemlja. Želimo ujediniti narod i odvesti ga u bolje sutra. Novo vrijeme zahtijeva nove ideje i nove mjere. Naš ideološki temelj jest humanizam – zaključuje lider Živog zida.
Novi predsjednik ORaH-a Luka Keller tvrdi kako u Hrvatskoj ipak postoji stranka za koju se mirne duše može reći da zastupa autentične lijeve politike.
– Smatram da je to ORaH. Oštro se protivimo dramatičnim poskupljenjima koje donosi reforma zdravstva, koja će dodatno opteretiti građane. Visoka razina socijalnih prava uz uspješnu tržišnu ekonomiju jest moguća u istom društvu, pogledajmo primjer Danske i Švedske – kaže Keller i precizira:
– ORaH kao zelena, lijeva stranka baštini socijaldemokratske i liberalne elemente. Ako se neka stranka, a tu ubrajam i ORaH, bori da je baš svima, bez obzira na materijalni ili bilo koji drugi status, omogućeno školovanje, zdravstvena skrb, pravo na rad i adekvatnu mirovinu, očito je da je riječ o lijevoj orijentaciji. To, međutim, ne isključuje snažnu poduzetničku ekonomiju temeljenu na privatnom kapitalu. Konkretni cilj stranke ORaH jest snažna ekonomija koja se odgovorno odnosi prema prirodnoj i društvenoj okolini ne zadirući u temeljna prava pojedinaca.
Šefa ORaH-a pitali smo je li SDP lijeva stranka?
– Postoje argumenti za i protiv. SDP je bio uspješan u zalaganju za ljudska prava, primjerice prava LGBT osoba u Hrvatskoj su po svojoj pravnoj regulativi u samom vrhu EU. S druge strane, SDP je zaboravio hrvatske radnike: Hrvatska je u 2015. zabilježila rekordnu nezaposlenost. Reklamirani “pad broja nezaposlenih“ stvoren je egzodusom naših radnika u zemlje EU, slijedom čega više nisu prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje. Njega prati i stvarni pad broja zaposlenih: brojni naši sugrađani u privatnom sektoru svakog dana dobivaju otkaz. Za razliku od općinskih vijećnika, načelnika, tajnika, županijskih skupštinara, dožupana, zaposlenika nebrojenih Vladinih agencija, koji imaju sigurna radna mjesta i lijepe plaće, neovisno o radnom učinku – tvrdi predsjednik ORaH-a.
Borba protiv nejednakosti
Profesor Gvozden Flego uvjeren je pak kako zbog sve većih socijalnih nedaća u Europi i svijetu kao i zbog povremenih izbornih uspjeha ekstremne desnice, mogućnosti i potrebe za lijevim odgovorima na izazove kriza upravo rastu. Lijeve političke opcije, dodaje, brinu se ponajprije o onima koji žive od plaća, skrbe o socijalnoj pravdi i zalažu se da javno dobro ne bude podređeno partikularnim interesima.
– Lijevo političko djelovanje treba približiti principima te nastojati da ga ne rastače politička pragma. Ljevica traži da regulatorni elementi suvremenoga svijeta budu um i argumenti, a ne puki privatni interesi. Da se vlast “spusti” među ljude, da bude decentralizirana. Za slobodu i ostvarenje prava, pogotovo u “mladim demokracijama”, treba se (iz)boriti. Ali nalaženjem zajedničkog, a ne inzistiranjem na razlikama, dogovorima i argumentima, a ne vrijeđanjem i nasiljem – zaključio je prof. Flego.
Siniša Hajdaš Dončić, bivši SDP-ov ministar i čovjek iz najužeg kruga šefa SDP-a Zorana Milanovića, kaže da je danas za socijaldemokraciju najvažnija borba protiv rastuće (ekonomske) nejednakosti u društvu.
– Naša temeljna socijaldemokratska nit ostaje izgradnja pravednog društva i bavljenje pitanjem kako pomiriti tržišni kapitalizam i socijalnu odgovornost – kaže. Zadovoljan je, tvrdi, što i oni koji SDP kritiziraju na ekonomskim i gospodarskim pitanjima, za SDP kažu da je predvodnik u zaštiti individualnih sloboda i prava manjina. Kritičarima poručuje da ne budu prestogi kada sude SDP-u.
– Vlada Zorana Milanovića bila je najviše što je mogla biti lijevo u ekonomskim politikama. Realnost je da Hrvatska pripada široj zajednici, Europskoj uniji, i da su mnoge stvari zadane – zaključuje SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić.
>>Kad ljevičari Tomić, Pavičić i Jergović pišu poput nacista, kulturnjaci plješću
Pogledajmo malo kakve su osobe koje ovdje govore o "pravima radnika": Urša Raukar, glumica za koju više znamo po lošoj glumi plakanja pred Saborom zbog "fašizma", kazališni uhljeb. Sinčić, čovjek kojeg znamo po akcijama Živog zida i po dreci koju diže na "kapitaliste i bankare", svojevrsni ridikul, od nedavno saborski uhljeb. Puhovski, politilog, filozof, profesor na Filozofskom do umirovljenja - tipičan akademski uhljeb, sa sigurnom plaćom i puno slobodnog vremena, svakom loncu poklopac. Kapović i Luka Keller, dva čovjeka s velikim potencijalom, ali i rođeni sa zlatnom žličicom u ustima, osobe kojima je u trenu začeća osigurano mjesto na fakultetu o kojima drugi, jednako sposobni ali puno marljiviji ljudi mogu samo sanjati - akademski uhljebi. Sever, sindikalac koji nikad nije strahovao za vlastitu visoku plaću i odlilčnu, sigurnu poziciju - sindikalni uhljeb. I vrhnje za kraj, Hajdaš Dončić, tipični politički uhljeb. Imamo dakle, ovdje ljude koji su sve redom uhljebi, svaki svoje vrste, sigurnih plaća i svi redom s puno slobodnog vremena - koji govore o radnicima i radničkim pravima i, naravno, protiv kapitalizma jer je kapitalizam za njih "nešto fuj" iako svi oni žive od plaća koje im kapitalizam osigurava i koje uzimaju od realnog sektora tj. kapitalista koji se taj novac i te kako trude i muče zaraditi na realnom tržištu. Treba li ovome dalje komentar? Prava radnika treba štititi, ali mi, kao prvo, već odavno nemamo više tipičnih radnika o kojima ovo društvo (kojima su i dalje slike srpa i čekića i oznojenih radnika napumpanih mišića u nostalgičnim mislima) i dalje govori. A, kao drugo, sve manje imamo i ljudi koji uopće žele raditi, jer novije generacije, odgojene kao maženi jedinci, ne žele biti "oznojeni radnici", već streme uhljeb-mjestima kakva ima ovo društvo. To je nama upravo borba ovakvih uhljeba dala. Ovakav članak, napisan od novinarskih uhljeba Špoljara i Maretić Žonje, anakronizam je koji spada u vrijeme od prije nekoliko desetljeća. A svijet je u međuvremenu ipak otišao naprijed. Preporučujem Špoljaru i Maretić Žonji da radije malo istraže novo uhljebilište i rasadnik budućih (nezaposlenih) uhljeb-kadrova - tzv. sveučilište Sjever. U ovoj državi uhljebi, zaposleni i nezaposleni, uskoro će jedino i postojati.