Splitski umjetnik, 53-godišnji Dalibor Stošić posljednje dvije godine očima kipara propitivao je suodnos čovjeka i prirode postavljajući ih u historicističke okvire. Opsežnim asamblažem stvorio je radove okupljene pod nazivom “Mrtve prirode”, a ta izložba traje u Modernoj galeriji do 15. studenog.
Laž i licemjerje
Ugledna kustosica Leonida Kovač u predgovoru kataloga apostrofira da radovi postavljaju pitanja o smislu i učincima vrijednosti koje je ljudsko biće nametnulo svijetu.
– Naše su civilizacijske vrijednosti upitne, o čemu svakodnevno svjedoči masovno istrebljenje životinja, sječa šuma, nekontrolirana eksploatacija prirodnih resursa… Profit je imperativ i jedini cilj. Posljedice su katastrofalne za planet u cjelini, ljudsko društvo i čovjeka kao pojedinca. Materijalizam, estradizacija i trash-kultura samo su neke od manifestacija rasapa vrijednosti – objašnjava Stošić i dodaje da su radovi nastali kao intimni zapis onoga što se zbivalo u njemu i okolini. Morao je ogoliti stvari do kraja, preispitati samog sebe, što je izazvalo snažne reakcije posjetitelja. Goveđe mandibule, odrezana kopita, isprepleteni škorpioni za Stošića nisu bili cilj nego posljedica onoga kako je vidio i predstavio današnjicu. Svoja je djela nazvao i prema poznatim književnim radovima, “Smrt u Veneciji”, “Cvjetovi zla” i Crveno i crno” koji su se nametnuli spontano kao asocijacije na vječne teme koje su te knjige otvarale. Neke naslove predložio mu je prijatelj i književnik Renato Baretić nakon što je vidio radove.
No Stošić je određenu poruku poslao i dijelu publike radovima “Na premijeri” i “Milostive” . Na tamnoj baršunastoj podlozi nanizao je kokošje nožice i dekorirao ih, kao i ostala djela, neobaroknim okvirima.
– Poruka je namijenjena diskretnom šarmu buržoazije, kako bi rekao Luis Buñuel. Premda kod nas u pravom smislu te buržoazije više nema, laži i licemjerja ne nedostaje. Te kokošje nožice apostrofiraju karaktere i, ako za nekog ova izložba može biti provokativna, to je za one koji se u njima podsvjesno prepoznaju.
Džamonjina disciplina
Stošić je osnovnu i srednju školu završio u Parizu nakon što je obitelj emigrirala. Kaže da je imao sreću što su živjeli preko puta Louvrea, na Quai Voltaire, pa mu je dvorište za igranje bio Jardin des Tuileries zimi, a ljeti splitsko kupalište Bačvice. Čitavo djetinjstvo kretao se između ta dva grada, a već od malih nogu pokazao je talent za crtanje zbog čega je Likovna akademija bila njegova jedina želja, no otac mu je namijenio posve drugačiju karijeru.
– Otac je imao trgovinsku tvrtku za uvoz i izvoz. Zbog toga sam završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Na sreću, na trećoj sam se godini godini studija otrijeznio i potajno upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Otac je umro, obiteljska tvrtka je propala, a ja sam tesao i spajao svoje skulpture.
Nakon završetka željenog studija učio je i od kipara Dušana Džamonje, kojem je bio asistent. Od njega je shvatio važnost discipline i upornosti.
– On je bio čovjek velike radne energije, što mi je i usadio. Jednom sam morao izravnati jednu plohu u drvetu, pozvao sam ga kada mi se učinilo da sam završio. Pregledao je čitavu površinu, uzeo je alat i radio bez riječi na njoj još sat vremena. Kad je završio, bacio je ravnalo na stol i rekao: “Nauči se biti savršen!” No puno važniji čovjek za mene je bio Radovan Ivančević (povjesničar umjetnosti, op.a.) kao drugi otac od kojeg sam naučio mnogo toga – kaže Stošić. Poznavatelji Stošićeva rada kažu da je posljednjom izložbom učinio potpuni zaokret u svojoj karijeri, a priliku da je upoznaju imat će i Splićani sljedećeg ljeta u Meštrovićevoj galeriji.
