Najveći izazov novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića bit će predsjedanje obavještajnom zajednicom, ali i sposobnost da se okruži pouzdanim ljudima – onima koji će životom braniti njegovu sigurnost, ali i njegove osobne, najprivatnije tajne. Savjet je to koji mu upućuje kompetentna osoba: prvi tjelesni čuvar prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, kasnije zadužen za voditelja cjelokupnog sustava osiguranja predsjednika, ali i njegova nasljednika na Pantovčaku, Stipe Mesića, za čiju se sigurnost na početku mandata skrbio na putovanjima u inozemstvu.
Ivan Primorac, danas umirovljeni pukovnik 1. hrvatskog gardijskog zdruga, negdašnji visoki dužnosnik Ureda za nacionalnu sigurnost, odlučio je prvi put u javnost iznijeti neke dosad nepoznate činjenice iz olovnih vremena u Hrvatskoj početkom 90-ih u kojima je bio aktivni sudionik.
Bilo je to izuzetno opasno vrijeme, kaže Primorac, pa je već tada postojala velika mogućnost ugroze života predsjednika. Jedna od prvih stigla je preko Željka Ražnatovića Arkana, koji je s ove strane granice imao široku mrežu suradnika, s kojima je rado kockao u Zagrebu, u koji je često dolazio.
Negdašnji komandos
– Iz najpouzdanijeg kruga osoba u svibnju 1990. dobio sam informaciju da muškarac pod nadimkom Akrap planira ubiti Tuđmana. Tada smo kolega i ja aktivirali sve naše kontakte i uz pomoć jednog Crnogorca s jakim vezama među mafijom zapravo utvrdili da se radi o Arkanu, a ne Akrapu, i tada se klupko njegovih veza po Zagrebu počelo odmotavati. Shvativši da je u pitanju kriminalac s međunarodnom reputacijom, koji obavlja najprljavije poslove u službi plana Velike Srbije, procijenili smo da je izuzetno opasan i poduzeli smo sve da neutraliziramo i raščistimo tu situaciju.
Neki ljudi iz njegova kruga bili su pod neprekidnim nadzorom, a uz pomoć naših kontakata u Beogradu znali smo i sva imena kojima se služi, pa i detalje poput onog što mu se sve nalazi u stanu. Kako se mozaik sklapao, shvatili smo da imamo posla s čovjekom koji je direktna ekspozitura jugoslavenskih tajnih službi, kojeg je za prljave poslove unovačio Stane Dolanc – priča 51-godišnji Zagrepčanin podrijetlom iz Vrgorca.
U svjetlu tih činjenica postaje jasno da "rutinska redarstvena akcija" iz prosinca 1990., kada je u Dvoru na Uni Arkan i uhićen, nije bila tako rutinska kako je tada plasirano u javnost. Ivan Primorac to potvrđuje.
– Mi smo prilikom uhićenja te osobe apsolutno znali koga hapsimo – čovjeka koji je planirao ubiti predsjednika. Ta nas je spoznaja i vodila do Arkanova uhićenja, no, kao što je poznato, šest mjeseci poslije, pod nikad razjašnjenim okolnostima, pušten je na slobodu. Špekuliralo se da je netko za taj "posao" spremio milijun maraka u džep – priča Primorac, kojemu je uspješno okončana akcija spašavanja života predsjednika donijela i Tuđmanovo povjerenje, a time i posao osobnog čuvara.
Usprkos činjenici što je svoja znanja i iskustva stjecao u sustavu bivše države (na položaj Tuđmanova čuvara stigao je s mjesta samostalnog inspektora u unutarnjim poslovima) obavljao je, kaže, najpovjerljivije poslove.
Osim zbog dokazane odanosti tadašnji mu je predsjednik svoj život povjerio i zbog besprijekorne biografije. Primorac je negdašnji komandos za račun bivše države, koji je pripadao grupi najizvježbanijih ljudi koji je tadašnji sigurnosni sustav imao.
Obučavan je u vojnim kampovima u SAD-u, Izraelu, Njemačkoj i Francuskoj, poznavatelj borilačkih vještina – džiju-džicua, džuda i karatea. Školovan je na višoj školi za unutarnje poslove, diplomirao je na Fakultetu kriminalističkih znanosti, a završio je i cijeli niz tečajeva o djelatnostima osobnog čuvara te i onih iz područja tajnih službi. Do savršenstva je izvježban reagirati u situaciji napada na štićenu osobu.
A da je prvi hrvatski predsjednik doista bio meta, vrlo zorno pokazuju događaji koji su "slučaju Arkan" prethodili, poput pokušaja atentata pištoljem u Benkovcu u ožujku 1990. godine te i onaj koji će uslijediti: raketiranje Banskih dvora 1991. godine dok je Tuđman ondje boravio. Poslije se, otkriva, ispostavilo da su beogradski naredbodavci atentata do tančina znali raspored prostorija, ali i trenutačno kretanje predsjednika.
– I tijekom 80-ih godina planirano je više atentata na Franju Tuđmana, od strane stranih obavještajnih službi te nekih kriminalnih i ekstremističkih organizacija. U moje vrijeme, 90-ih, primao je i velik broj pismenih i telefonskih prijetnji. Svaku takvu prijetnju Vojna obavještajna služba uzimala je najozbiljnije, sve dok se nije provjerilo o čemu se radi. Naime, niti sve prijetnje upućuju psihopati niti svim ugrozama prethodi prijetnja. Tom smo se devizom rukovodili u svojeme radu – sjeća se Primorac.
Stranputice za Kučana
Bilo je to vrijeme pregovora o razdruživanju, brojnih Tuđmanovih putovanja s predstavnicima tadašnjih republika, a sve do jednog, od Beograda i Tikveša do Ljubljane i Splita, svojim tijelom štiteći predsjednika obišao je i Ivan Primorac.
Osim fizičke zaštite služba osiguranja imala je i aktivnu zadaću prilikom posjeta stranih dužnosnika predsjedniku Tuđmanu.
– Kada je dolazio, primjerice, slovenski predsjednik Milan Kučan, skupa s njegovim osiguranjem vodili smo ga okolnim putovima kako bismo njegovu rutu skrili od vrha tadašnje JNA. Nekada smo krili i informacije o kretanju i trasi predsjednika Tuđmana, a odluku o tome često donosili u posljednji trenutak jer je postojala mogućnost da informacija procuri. Naprosto nismo htjeli riskirati – priča Ivan Primorac.
Premda za profesionalne osobne čuvare voli reći da su samuraji modernog doba, ti ljudi osim što moraju imati vrhunskih psihofizičke sposobnosti, inteligenciju i što moraju znati jezike, moraju svladati i naizgled bezazlene vještine. Jedna od njih je i ponašanje u elitnom restoranu, u elitnom društvu. I nju je stekao.
– Naučio sam razlikovati svih sedam tanjura i pet čaša te s kojom vilicom započeti, a s kojom završiti objed. To ne možeš ne znati uz predsjednika. I nikad ga nisam osramotio – smješka se Ivan Primorac.
Šaka za Jacquesa Kleina
Budući da je imao visoku formalnu naobrazbu, ubrzo je s poslova fizičke zaštite promaknut na obavještajne i protuobavještajne poslove u SZUP. No, već 1994. godine vraća se u predsjednikovu blizinu, ali ovoga puta kao voditelj, točnije, kao načelnik vojno-obavještajne službe, time i koordinator predsjednikova osiguranja.
Samo je u Vukovar, prigodom predsjednikova putovanja u Vlaku mira 1997. godine, u tri navrata odlazio na dogovor s upraviteljem mirovih snaga Jacquesom Kleinom.
– General je inzistirao da predsjednik Tuđman u Vukovar doputuje zračnim putem, dok sam ja procijenio da je najbolje da onamo stigne vlakom. U jednom trenutku izgubio sam strpljenje i snažno udario šakom o stol, vičući da je ovo hrvatski teritorij i da će hrvatski predsjednik u Vukovar doći samo vlakom. Sjećam se da me Vesna Škare Ožbolt poprijeko pogledala, ali nije rekla ni riječi. Također, probleme mi je pravio neki ruski major, ali njega na sljedećem sastanku više nije bilo. Kako bilo, Tuđman je u Vukovar, kao što znate, ipak ušao vlakom – prisjeća se Primorac.
Skrbio se i za predsjednikova inozemna putovanja, a u sjećanju mu je osim Grčke i Turske ostala Rusija. Ondje je, tjednima prije posjeta Kremlju, razgovarao s tamošnjim obavještajnim i protuobavještajnim službama FSB i SVR, generalima Sokolovom i Sobkinom, u najsitnijim detaljima. Tako, naime, zahtijevaju pravila službe, a ništa manje nije zahtijevao ni Primorčev "gazda".
– Jedna od mojih zadaća bila je da predsjednik Tuđman prije odlaska iz Zagreba dobije na stol ključne informacije o tome kakve su ondje gospodarske i druge prilike, kakvo je stanje terorizma i organiziranog kriminala i moju procjenu hoće li postojati kakav protokolarni i sigurnosni problem. To je od mene uvijek i dobivao, i volio bih kada bi mladi kolege o takvu načinu rada učili od nas, stare garde – kaže Primorac.
Nakon godina provedenih u Tuđmanovoj blizini, kakav je odnos uspostavio s prvim hrvatskim predsjednikom i kakve impresije o njemu nosi danas? Ivan Primorac o tome govori dosta teško, s puno biranih riječi.
Knjige o terorizmu
– Predsjednik Tuđman imao je izuzetan osjećaj za ljude koji ga štite, duboko svjestan da mu u određenim trenucima o njima ovisi život. Za te ljude se zauzimao. Cijenio je svoje osiguranje, ali je tražio točnost, preciznost i kvalitetu izvršenja zadaća – bilo je sve što je o svojem odnosu s Tuđmanom rekao Primorac, što ubrzo i objašnjava.
– Tjelohranitelj je ujedno i čuvar predsjednikovih osobnih tajni. To ne piše ni u jednom priručniku: tu diskreciju moraš nositi u sebi. Kako sam te tajne čuvao nekad, tako ću ih čuvati i danas – reći će.
Tuđmanova smrt i trećesiječanjska promjena vlasti Primorca su dočekale u Uredu za nacionalnu sigurnost, odakle je rukovodio organizacijom prvih inozemnih putovanja novog predsjednika Stipe Mesića – na najvišoj sigurnosnoj razini.
Prve destinacije bile su mu Slovenija, Makedonija i Francuska. Ta potonja zadala je Primorcu, sjeća se, jake glavobolje jer je protokol predvidio i predsjednikovu vožnju brodom po Seinei, stoga je tjedne i tjedne prije Mesićeva odlaska u Pariz proveo s tamošnjim kolegama kako bi uklonio i najmanju prijetnju snajperista. Ni u Makedoniji nije prošlo glatko za službu osiguranja.
– Bilo je to 2000. kad su Makedonci imali probleme s Kosovarima, što je i našu spremnost i sigurnost podiglo na najvišu razinu. Premda je tih dana, uoči posjeta predsjednika Mesića Skoplju, na tamošnjoj granici uhićena grupa s većom količinom eksploziva, to se ni jednog trenutka nije odrazilo na sigurnost hrvatskog predsjednika – prisjeća se Primorac, koji nakon odlaska iz Ureda za nacionalnu sigurnost odlazi raditi kao predavač na Obavještajnu akademiju, iz koje odlazi u mirovinu.
Nakon umirovljenja 2001. godine, zbog njegova su ga znanja i iskustva u području sigurnosti angažirale brojne tvrtke koje se bave industrijskom špijunažom. Premda je danas daleko od idealne tjelesne forme, kakvu je brižno njegovao 90-ih, ne zapušta sport pa se aktivirao i na poslovima direktora zagrebačkog Tae-kwon-do kluba Jastreb.
Svaki slobodni trenutak prepušta se pisanju. Objavio je dvije knjige, obje s tematikom međunarodne sigurnosti, baveći se pitanjima kako na globalnoj razini funkcioniraju obavještajne zajednice, a dobar dio prostora u svojim knjigama posvetio je i borbi protiv terorizma te borbi protiv međunarodnog organiziranog kriminala, nuklearnog i kemijsko-biološkog oružja. Rado evocira poglavlje po poglavlje svog burnog života i još uvijek ne pokazuje znakove usporavanja. Upravo suprotno, i dalje ga ne napušta osjećaj za percepciju koju je tijekom više desetljeća istesao do savršenstva: ništa mu ne promiče, ni detalj, u što smo se uvjerili tijekom višesatnog razgovora u kafiću nedaleko od njegova doma na zapadu Zagreba. Već i letimičnim pogledom koji trenutak nakon dolaska mogao je do tančina ispričati što se i tko nalazi u prostoriji.
Premda iznimno poštuje profesiju osobnog čuvara – to su ljudi u čijim je rukama onaj koji personificira nacionalnu sigurnost – nikad ne propušta istaknuti da je za sigurnost predsjednika ključan sigurnosni sustav.
– Tjelohranitelj, premda spreman uzeti metak namijenjen predsjedniku, može vrlo malo učiniti ako mu se na putu nađe psihički poremećena osoba, o kojoj nisu postojale ni najmanje indicije o namjeri.
Ubojstvo Olofa Palmea
Sjetimo se samo ubojstva švedskog premijera Olofa Palmea, 1986. godine. Čovjek je ubijen nasred ulice, u zemlji s vladavinom prava i demokracije, u trenutku dok je sa ženom išao u kino. Do današnjeg dana nitko ne zna tko ga je i zašto ubio. Po svemu sudeći, to nije bio netko o kome bi postojale ikakve indicije, netko na koga je obavještajna zajednica prije tog ubojstva mogla uprti prstom – smatra Ivan Primorac.
U njegovo doba takvo što se na ovim prostorima nije dogodilo, što dovoljno govori o tome kako su Ivan Primorac i njegovi kolege, skrbeći se za dvojicu hrvatskih predsjednika, obavljali svoj posao.
Koga god za svoju sigurnost odabrao novoizabrani hrvatski predsjednik, bilo bi dobro da je ta osoba Primorčeva kalibra.
Biografija: Od Vrgorca do Ureda za nacionalnu sigurnost
Rodom iz Vrgorca, Ivan Primorac došavši u Zagreb, upisuje se u višu školu za unutarnje poslove, potom na Fakultet kriminalističkih znanosti, a završio je i niz specijalističkih tečajeva. Bio je prvi tjelesni čuvar predsjednika Franje Tuđmana, a poslije je postao voditelj službe predsjednikova osiguranja. Istu funkciju obnaša i nakon smrti Franje Tuđmana – za drugog hrvatskog predsjednika, Stipu Mesića. Radio je u stožeru zapovjedništva 1. hrvatskog gardijskog zbora, gdje je stekao čin pukovnika Hrvatske vojske. U Uredu za nacionalnu sigurnost radio je na poziciji zamjenika ravnatelja stožera osiguranja, s činom stožernog brigadira. U UNS-u je vodio i personalni odjel, istodobno i u MORH-u.
\"za čiju se sigurnost na početku mandata skrbio\" - o čijoj je sigurnosti skrbio ili za čiju je sigurnost skrbio. Skrbiti nije povratni glagol!