Zašto je finski obrazovni sustav najbolji na svijetu, uvjerilo se 11 učenica splitske Obrtničke škole koje su sa svoje dvije mentorice dva tjedna bile u Finskoj na stručnom usavršavanju u školi Omnia iz Espooa. Frizerke Josipa Botić, Anđela Banovac, Kristina Drlje i Karla Hubert, kozmetičarke Sara Sivčević, Lana Barbir, Antonela Ivanišević i Paola Maleš te modne tehničarke Karmen Ivičić, Marina Žunić i Marina Radić s mentoricama Gordanom Kulić i Anom Grgurinović u Finskoj su bile od 2. do 17. veljače i sudjelovale u projektu “Unapređenje stručnih kompetencija stjecanjem iskustva u Finskoj”.
Sve je financirao EU, Agencija za mobilnost. Učenice su imale plaćen put, smještaj, hranu, gradski prijevoz i džeparac, svaka po 1043 eura. Obrtnička škola Split je i do sada imala više projekata mobilnosti, prvo nastavnika, a onda i učenika, i povukla je više od 300.000 eura iz fonodva EU. Njezini su učenici išli u Italiju (Padova), potom lani u Portugal (Braga) i sada u Finsku. Sve je to obišla Gordana Kulić, voditeljica projekta, i tvrdi da je finski obrazovni sustav zaista puno bolji od ostalih.
– Obrazovanje je pristupačno svima, besplatno je od vrtića do fakulteta, to je pravo cjeloživotno učenje, a učenici uče ono što ih zanima i što im treba – kaže Gordana Kulić.
Najviše nas je zanimalo kakvi su dojmovi učenica. Djevojke us oduševljene odnosom između učenika i profesora. Kažu da je opušten i prijateljski, bez povišenih tonova. Josipa Botić kaže da im je škola savršena, a oprema vrhunska.
– Škola ima frizersko-kozmetičarsko-pedikerski salon u koji dolaze klijenti izvana. Usluge plaćaju upola manje nego u profesionalnom salonu. Upravo je to ono što bismo i mi željele u našoj školi – kaže Josipa, a njezine kolegice to potvrđuju.
Anđela dodaje da je interes velik, klijenti se naručuju kao i u pravom salonu.
– Naručuju se iako znaju da na njima rade studenti i da neće biti možda tako dobro napravljeno kao što bi im napravio profesionalni frizer, ali svejedno dolaze – kaže Anđela. I Kristina kaže da joj je bilo odlično.
– Zauvijek ću pamtiti boravak u Finskoj jer je to nešto što nam se ne pruža svaki dan. Najviše mi se sviđa to što učenici uče na pravim mušterijama, a ne moraju vježbati jedni na drugima kao mi. To je odlično za stjecanje prakse, to su pravi izazovi. Imate stvarnu mušteriju koju ne možete frizirati kako hoćete već vam ona kaže što želi i to morate raditi. Mentor vam pokaže kako ćete raditi i onda nastavljate sami do kraja. Mislim da su klijenti bili zadovoljni. To je ono što i nama treba – tvrdi Kristina.
Njezine kolegice suglasne su da bi upravo taj dio finskog obrazovnog sustava, uključenost u zajednicu i otvorenost, najviše voljele primijeniti u Hrvatskoj. To nije nemoguće, slaže se i ravnatelj Obrtničke škole, Davor Kulić i dodaje kako je ideja da se škola otvori za klijente izvana hvalevrijedna.
– Bilo bi dobro da učenici imaju praksu u realnim uvjetima. Njihovo iskustvo trebalo bi potaknuti Vladu da više ulaže u škole. Naša su djeca oduševljena čime su sve opremljene njihove škole. I gospodarstvo bi se trebalo uključiti i pomoći u opremanju škola jer se djeca za gospodarstvo i obrazuju. Ozbiljno ćemo razmotriti bar tu mogućnost otvaranja škole za klijente – najavljuje Kulić.
Na cijeni praktični dio
U Finskoj klijenti plaćaju i na taj način škola može nabavljati suvremene aparate, kvalitetne materijale i omogućiti učenicima vrhunske uvjete. Praktična nastava u finskim obrtničkim školama zauzima ogroman dio izobrazbe, četiri dana u radnom tjednu učenici imaju praksu, a jedan dan teoriju.
– Kod njih se puno više cijeni taj praktični dio. Bitno im je da učenici budu dobro pripremljeni kad idu raditi u salone – kaže Anđela.
U Finskoj svakom učeniku pristupaju individualno.
– Kada dođete upisati se u školu, testirat će vas i učit ćete samo ono što ne znate, nećete učiti ono što već znate, to će vam priznati – kaže prof. Ana Grgurinović.
Lara je kozmetičarka i kaže da joj je bilo vrlo zanimljivo što kod njih svi učenici ne uče sve, već kada se upišu u školu mogu birati.
– Mogu se opredijeliti vezano uz struku. Na primjer, zanima ih samo lice i šminkanje i učit će samo to. Biraju što ih zanima i u tome se usavršavaju. Sve je individualno, nekome treba mjesec dana da svlada tretman lica, nekome pet mjeseci. Ne morate to naučiti za pet dana, imate vremena koliko vam treba – ističe.
Nastava je potpuno individualizirana, svaki učenik uči i stječe vještine tempom koji mu odgovara.
– Kod njih škola ne traje dvije, tri ili četiri godine, svatko je na nastavi onoliko koliko mu treba. Netko svlada znanja i vještine u roku od godinu dana, a netko ostane i pet godina. Njih nitko ne smatra lošim učenicima, svi su jednaki kada završe školu – napominje Anđela.
– Sviđa mi se ta njihova sloboda, nisu obvezni dolaziti na sve satove, nastava im ne počinje u rujnu kao nama, mogu početi bilo kada i bilo kada završiti – dodaje Antonela. U finskim školama nema zvona.
Kristina kaže da čak nije određeno koliko će trajati nastava. To ovisi o tome koliko mušterija imaju taj dan.
Naše djevojke su svaki dan bile u školi od 9 do 15 sati. Profesorica Gordana Kulić objašnjava da njihov školski salon ima pult za kojim primaju klijente, čekaonicu koja je opremljena računalima i utičnicama za mobitele, a iza je salon u kojem rade. Njihove učenice prolaze sve od početka do kraja, od primanja klijenata, friziranja, do izdavanja računa i vođenja knjigovodstva i kad završe školu osposobljene su za vođenje salona.,
Modna tehničarka Karmen opisala nam je kako je to njima izgledalo. – U toj velikoj školi svako zanimanje ima svoje odjel, a mi smo tako imali svoj na drugom katu. Učile smo konstrukciju ženske odjeće, odnosno ženske bluze. Imale smo mentoricu i bile na nastavi s njihovim učenicima – kaže Karmen.
I modne tehničarke u Finskoj primaju narudžbe izvana.
– Konstrukcija je kad pravite kroj za odjevni predmet. Znači, dizajner napravi skicu, a vi iz njegove skice morate napraviti kroj, tehnički crtež. Konstrukciju prvo radimo umanjenu, pomaže nam mentor, tako je i kod njih i kod nas, a onda trebaju napraviti uvećano, po svojim mjerama. Onda to ide na krojenje pa na šivanje i imate gotov proizvod – objašnjava nam prof. Kulić taj stručni dio koji i ona radi u Splitu.
– U Finskoj u učionici u kojoj se održava teoretska nastava svi imaju strojeve pokraj stola da naprave kroj. To što su napravili izrezuju i provjeravaju jesu li dobro napravili. Kod nas, ja s njima radim konstrukciju, a druga kolegica u školskom praktikumu to obrađuje. I to je razlika jer je kod njih sve na jednome mjestu – pojašnjava Kulić.
U Splitu je to teško izvedivo jer u školi nemaju dovoljno prostora.
U klupama finskih srednjih škola ne sjede samo tinejdžeri.
– Bilo je i starijih osoba, jedna je gospođa bila s bebom u kolicima. Kod njih je cjeloživotno obrazovanje izraženo. U razredu smo imali i čovjeka od 31 godinu. Mama s bebom nam se najviše svidjela, a vodila ju je svuda: i u kazalište, na predavanja, na praksu... Gdje god smo išli, išla je i beba – priča Karmen.
Kozmetičarke su u grupi imale i gospođu od 60 godina koja se odlučila prekvalificirati. I za nju je besplatno. Naše učenice ističu da je finska škola znatno opremljenija od naše, a način rada i praksa zapravo se puno i ne razlikuju od toga kako uče one u Hrvatskoj. – Kod njih je aparatura novija nego kod nas. Pri tome ne mislim samo na našu školu. Mi smo se tamo susreli s aparatima kakve nema nijedan kozmetički salon u Splitu. Postupak je u principu isti, ali je njihova aparatura puno suvremenija – kaže Sara i s ponosom dodaje da nisu ondje samo one učile, nego su imale priliku i svoje domaćine nešto naučiti.
Učenicama se jako svidio i odnos učenika s profesorima i mentorima. Oslovljavaju se osobnim imenima. Nema tituliranja “profesore”, nego obraćanja samo imenom i sve je, kažu, nekako prijateljski. Čak je teško i primijetiti razliku tko je profesor, a tko učenik.
Mentorice su bile i na jednom ispitu koji je polagao frizer, nazočne su bile profesorice iz teoretskog i praktičnog dijela nastave.
– Njihov je ispit zaista povezivanje teorije i prakse. Sve što kažete morate znati i primijeniti i sve što radite morate znati objasniti. Nama je sve to izgledalo kao ugodan razgovor – kažu profesorice.
Atmosfera u školi je više nego ugodna, neki učenici su u čarapama i kućnim papučama, jedan je na satu spavao i nitko ga nije ni gledao, a kamoli budio. Cure su ga fotografirale. Nema nikakvog pritiska, djecu odmalena uče da ne uče ni za koga nego za sebe.
– U njihovim školama nema problema s disciplinom jer djecu odmalena odgajaju tako da im usađuju svijest o važnosti škole i obrazovanja za njihov život – kaže voditeljica projekta.
Paola je oduševljena wellnessom u školi, htjela bi to i kod nas. Finci se jako ponose svojom ravnopravnošću spolova, muškarci su jednako zastupljeni u školama za kozmetičare i frizere kao i žene, dok naše Splićanke u svojim razredima nemaju dečke. Karli se sviđa što je sve moderno uređeno, a najviše joj se svidio prostor za praktikum frizera i njihova oprema. Moderan je i hotel u sklopu škole, u kojem su bile smještene.
– Hrana se jako razlikuje od naše, više je začinjena i nije nam se baš svidjela, ali nismo bile gladne. Imaju Lidl i McDonald’s, a imale smo i džeparac – kažu splitske učenice. Profesorice su pak uživale kušajući okuse finske kuhinje.
O noćnom životu ne znaju ništa jer je u Finskoj osobama mlađim od 21 godine zabranjen ulazak u klubove.
– Mislile smo da ćemo bar koji put izići van, ali nismo imali tu priliku jer se ne smije! – kažu.
Knjižnica je fantastična
Modna tehničarka Marina kaže da su, kad nisu bile na nastavi, s mentoricom išle u posjet njihovoj poznatoj tekstilnoj tvrtki Marimek. Bile su i u kazalištu, ali ne na predstavi, gledale su njihovu odjeću i koreografiju, a kad su se pripremali za predstavu, bile su iza pozornice. Dosad nisu imali priliku takvo što vidjeti. Bile su i u muzeju u kojem se čuvaju narodne nošnje i gdje možete dobiti kroj za svaku od njih. Sve je to u sklopu nastave.
A naše su djevojke u slobodno vrijeme zajedno bile u tvornici čokolade i razgledale turističke znamenitosti Helsinkija, a slobodan vikend iskoristile su za odlazak u Estoniju.
– To nam je bila odlična prilika. U dogovoru s roditeljima, otišle smo i do Tallinna - kažu. Što se tiče druženja s Fincima, nisu se baš imale čime pohvaliti. Marina nam kaže da se s kolegama izvan škole nisu družili, ali ih je mentorica zvala kući na ručak. Na splitske djevojke finski momci nisu ostavili baš neki dojam. Pitamo ih kakvi su, a one se smiju i odgovaraju: – Blijedi, plavi i fini.
Plašile su se finske zime, međutim, kažu da je kod nas kad puše bura puno hladnije. U gradu u glavnoj ulici imaju podno grijanje tako da nema snijega ni klizanja. Bilo je i sunčanih dana, ali i snježnih. Sunce izlazi oko osam sati, a noć pada oko 16 sati, ali s obzirom na to da je sve bijelo od snijega a ulična rasvjeta vrlo jaka, uopće se i ne primijeti da je mrak. Oduševila ih je nacionalna knjižnica. Sve je besplatno, imaju 3D printere. Sami zadužuju knjige i vraćaju ih, bez kontrole. Postoje mali boksovi za učenje koje iznajmljuju, igraonice. Naše sugovornice, ipak, unatoč finskom iskustvu, Hrvatsku i svoju Dalmaciju ne planiraju napuštati. Nadaju se da će nakon školovanja otvoriti svoje salone. Ne u Finskoj ni u Irskoj, već u Splitu i u svojim mjestima. Držimo vam palčeve, djevojke!
>>Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak
Vjerojatno im je kreativnost i inteligencija na prvom mjestu a ne ko kod nas ,,štreberaj"