Francuz Vjeran Tomić nadimka Spider Man osuđen je lani na osam godina zatvora nakon navodno najveće pljačke velikog muzeja ove generacije. Pet remek djela, po jedan Léger, Modigliani, Picasso, Braque i Matisse, ukupne vrijednosti oko 100 milijuna eura ukradeni su iz slavnog pariškog Muzeja moderne umjetnosti. Vjeran Tomić zanimljiv je medijima zbog količine krađa koje je izveo u karijeri, ali i nevjerojatne senzibiliziranosti za umjetnost što je i navodio kao razlog svojih podviga. Ono što me privuklo ovoj priči je jedna crtica iz biografije koja nam je zajednička, naime oboje smo rođeni u Mostaru. Čitajući veliki prilog o njemu u New Yorkeru i opise mjesta na koja je odlazio, prepoznavala sam sva mjesta koje sam i ja posjećivala u Parizu, od Pompidoua (gdje je planirao krađu kad je uhvaćen) do MAM-a jer smo oboje htjeli imati djelić te umjetnosti.
Ja zbog potreba svog studija umjetnosti, Tomić radi krađe – izvjesna razlika, ali zadržimo se na početnoj premisi – ljubavi prema umjetnosti. Bez formalnog obrazovanja ili kretanja po krugovima bliskim umjetnosti, osim dakako kad su sigurnosne kamere okrenute, afinitet prema lijepom za ovog kradljivca bio je nešto urođeno. Dok je kod Tomića postojala potreba da te predmete posjeduje, zbog čega se nakon planirane jedne vratio po još četiri slike, za većinu umjetnost je iskonski užitak i doprinos kvaliteti života na koji nerijetko zaboravljamo. Odlasci u muzeje u Hrvatskoj postaju društvena događanja tijekom otvorenja, a često prazni prostori idućih mjeseci, čisti larpurlartizam višegodišnjeg rada umjetnika i kustosa. Likovna umjetnost generalno, a muzeji kao njezini čuvatelji, dugo se smatrala rezerviranom za elite. Kraj arhetipa izgladnjelog umjetnika kuštrave kose i sivog tena, stajao je lik bogatog mecene. S malo prostora za onu većinu između.
Povijesna percepcija umjetnosti kao dostupne obrazovanijima ili imućnima ne postoji u većini svijeta gdje je umjetnost temeljan dio kurikuluma i rada na sebi. Zato je većina muzeja ispunjena djecom koja uče, crtaju, komentiraju, pišu i stvaraju kritički stav prema umjetnosti od malih nogu. Dok je pedagoški program kod nas hvalevrijedan i apsolutno uz bok svjetskim trendovima, dolazak posjetitelja ovisi o dobroj volji učitelja i roditelja. Posjet muzejima treba biti dio plana školovanja na način koji je to dolazak na nastavu iz bilo kojeg drugog predmeta. U svijetu kakofonije informacija, velikih razlika, nevjerojatnih sloboda i sve više zapreka toj slobodi, umjetnost nudi mogućnosti koje obrazovanje, mediji ni kućni odgoj ne mogu nadomjestiti. Autonomija obrazovanja kroz muzeje komplementarna je onom u školama i stvara generacije koje su znatiželjne, koje propituju, žele razumjeti i osjećaju potrebu za izražavanjem. Možda bi i priča s početka imala drugačiji epilog da je Tomićeva ljubav prema umjetnosti bila razvijana i poticana kroz obrazovanje, a ne anegdotalna. Iako sumnjam, izjava ipak za većinu vrijedi.
