Vrhovni sud jučer je objavio odluku o odbijanju revizije sedam banaka i udruge Potrošač iz slučaja "Franak", a koju je donijelo vijeće pod predsjedanjem Aleksandra Peruzovića u kojem su članovi bili Katarina Buljan, ujedno i izvjestiteljica u predmetu, Viktorija Lovrić, Branko Medančić i Marina Paulić.
Što se valutne klauzule tiče, Vrhovni je sud obrazložio da je ona uvedena 1994. radi očuvanja realne vrijednosti novčane obveze ugovorene u našoj valuti, a zbog inflacijskih iskustava koja su opterećivala gospodarstvo. Riječ je o institutu koji je "apsolutno prepoznat i prihvaćen u našem društvu" i zato nije prihvatljiva tvrdnja da potrošačima nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice. Vlada i saborski Odbor za zakonodavstvo u kolovozu 2011. odbili su prijedloge o ukidanju valutne klauzule, a Ustavni sud još nije odlučio o ustavnosti.
Dano je za pravo bankama da je u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sadržan element aleatornosti (kockanja), dok banke, nasuprot utvrđenju suca Radovana Dobronića, nisu mogle predvidjeti svjetsku ekonomsku krizu koja je kasnije utjecala na porast vrijednosti švicaraca. Neprihvatljivo je za Vrhovni sud i da su banke poticale kredite u švicarcima znajući za HNB-ovu politiku obrane tečaja kune samo prema euru. Jer, u vrijeme sklapanja ugovora tečajevi su bili slični, a niža kamatna stopa za kredite u CHF bila je poticaj za prihvaćanje te valute. Što se tiče promjenjive kamatne stope, traži se da je ona ugovorena tako da potrošač razumije razloge i uzroke njezine promjene, a taj kriterij zadovoljila je samo Sberbanka.
O načelnom značenju i posljedicama odluke Vrhovnog suda jučer smo razgovarali sa sucem Vrhovnog suda Đurom Sessom.
Što presuda u sporu za kolektivnu zaštitu znači?
Prema Zakonu o parničnom postupku, sada svaka revizijska stranka može ostvarivati svoje individualno pravo za koje je presudom utvrđeno da je povrijeđeno i sudovi su sada vezani za stav iznesen u presudi donesenoj u povodu kolektivne zaštite. Nijedan sud više ne bi mogao odlučiti drukčije.
Znači za sve je sudove nepoštena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisna o jednostranoj odluci banke?
To vrijedi za sve sudove ako je Vrhovni sud tako presudio. Zakon o parničnom postupku u članku 502c kaže da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se neka osoba na njih pozivati. Dakle, sud je vezan tim stavom i ne može drukčije.
Oko čega se onda stranke mogu parničiti, ne bi li bilo najjeftinije da se nagode?
Sporan je samo izračun. Mislim da neke bojazni od velikog broja predmeta neće biti ako banke budu racionalno postupale, što valjda i njihovi dioničari očekuju. Vjerojatno je da će banke, radi zaštite svojih financijskih interesa, ponuditi komitentima neki obračun iz kojeg će onda moći prebiti potraživanja građana prema nekim svojim tražbinama i da do sudskih postupaka neće doći. Ako bi i došlo do sudskih sporova, nije neophodno da građani moraju predujmljivati sve troškove. Vjerojatno bi odvjetnici s troškovima zastupanja čekali okončanje parnice s obzirom na to da je ishod vrlo izvjestan.
Jedino što bi kod izračuna preplaćenih kamata moglo biti sporno pitanje zastare, od kada teku zastarni rokovi s obzirom na to da je kolektivna tužba sasvim novi pravni institut?
To jest otvoreno pitanje iako Zakon o obveznim odnosima određuje da svaki postupak koji je pokrenut radi ostvarivanja nekog prava prekida zastaru. Ali, kako će se i u kojem smjeru razvijati praksa sudova i kako će se tumačiti te odredbe, ne bih se htio izlagati nekom nepotrebnom "hrabrom" iznošenju svoga stava jer to ne mogu prejudicirati.
Moguće je i da će banke procjenjivati spremnost građana da ih tuže, nastojeći ih i demotivirati, pa ovisno o tomu vagati što im je isplativije, sporiti se ili riskirati poslovni imidž?
Svakako je to moguće, svatko u procjeni svojih prava i obveza ima pravo na neku taktiku, ali kao građanin stavljam se u kožu direktora banke i zbog ugleda institucije ne bih se time koristio. Ali, to je moja špekulacija kao građanina.
Dođe li do još nekih nesuglasica, recimo zbog zastare ili potraživanja, to bi Vrhovni sud opet kroz neku reviziju morao riješiti?
Morao bi to tako riješiti. Ali dio potraživanja sigurno nije u zastari.
I Potrošač i banke mogu se obratiti Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava?
Tako je. Ako smatraju da im je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno neko njihovo ustavno pravo, onda im ostaje na raspolaganju ustavna tužba i tek nakon toga Europski sud za ljudska prava.
Ali, sve su uže i uže mogućnosti pravnog argumentiranja tih zahtjeva?
Tako je, jer Ustavni se sud može baviti samo time je li presudom povrijeđeno neko ustavno pravo, a Europski sud još uže, je li povrijeđeno neko pravo iz Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama.
"Vrhovni je sud obrazložio da je ona uvedena 1994. radi očuvanja realne vrijednosti novčane obveze ugovorene u našoj valuti, a zbog inflacijskih iskustava koja su opterećivala gospodarstvo. Riječ je o institutu koji je "apsolutno prepoznat i prihvaćen u našem društvu" i zato nije prihvatljiva tvrdnja da potrošačima nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice." Zašto onda CHF? Da li je ovakvom valutnom klauzulom očuvana vrijednost plasiranog novca? Da li je kuna oslabila ili je samo CHF ojačao? Kolika je bila inflacija u razdoblju zadnjih 10 godina? Gdje je završila razlika vrijednosti između stope inflacije i dobivenih kuna uslijed promjene tečaja?Da li građani RH štede u CHF? Na ta pitanja je trebao odgovoriti Vrhovni sud kad jer već donio ovakvu presudu?