Kada su počeli prikupljati pomoć za gradnju škole u malom selu Kivumuu u dalekoj Ruandi, osječki supružnici Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz, tada novinari, bili su "samo" zaljubljenici u Afriku i istinski željni pomoći tamošnjim mališanima da obrazovanjem steknu priliku za bolje sutra. Upravo je prošlo deset godina kako je iz tiska izašla njihova prva knjiga "Naš čo'ek u Africi", o tamošnjem hrvatskom misionaru fra Ivici Periću, koja je pokrenula humanitarni val. Ono što su Maja, Željo i fra Ivica uspjeli napraviti u samo jednom desetljeću, složit će se i oni, zaista je impresivno. Školski centar Otac Vjeko u Kivumuu postao je respektabilna školska ustanova, koja je u konkurenciji između 290 škola stekla status "uzor škola u Ruandi".
Dogovor pao u dva dana
– Dok nije bilo nastave, pokrenuli smo za osnovnoškolce šahovski i stolnoteniski klub, a odnedavno im nudimo i redovite treninge rukometa. Tako da, uz odbojku, košarku i nogomet, koje imamo otprije, sad djeci nudimo još kvalitetnog izvannastavnog sadržaja. Naravno, tu je i literarna sekcija, akrobatski tim, plesna skupina, zbor, dramska... – započinju Maja Sajler Garmaz, predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, i fra Ivica Perić, ravnatelj kivumuskog Centra Otac Vjeko.
Dogradili su dio centra te povećali broj radionica i učionica kako bi mogli primiti u škole još više djece. Nova radionica za stolare i zavarivače je izgrađena, uređene su nove učionice za vrtić i osnovnu školu. Izgradili su još nekoliko mjesta na kojima učenici i školsko osoblje mogu oprati ruke, popravili su nadzorne kamere oko cijelog školskog kompleksa te na ključnim mjestima postavili vanjsku rasvjetu radi sigurnosti učenika. Spremnike za vodu opremili su novim filtrima i pumpama, oličili sve učionice te popravili stolce i školske klupe.
– Započeli smo s izgradnjom školske sportske dvorane, koja jako dobro napreduje i nadam se, ako pomoć dobrih ljudi i dalje bude pristizala u ovom obujmu, da će biti dovršena 2022. godine. Riječ je o doista golemom građevinskom zahvatu. Dvorana će biti veličine 40 puta 50 metara, a imat će i male tribine za gledatelje. Ruanda ima godišnje dva kišna razdoblja, koja traju po tri mjeseca. U to vrijeme djeca uglavnom nemaju gdje obavljati svoje sportske aktivnosti, ni razne druge, poput plesa i slično. Dvorana će nam služiti i za razne svečanosti, revije naših učenika iz krojačkog i dizajnerskog smjera, tako da je svi željno iščekujemo – navode oni.
Trenutačno je u Centru Otac Vjeko nešto više od 800 djece i mladih – u vrtiću, osnovnoj i dvije srednje škole. Osim kvalitetnog obrazovanja, svi oni svaki dan dobiju topli obrok. To im jako puno znači jer mnoge obitelji u ruralnim dijelovima Ruande, kakav je i Kivumu, topli obrok jedu dva do tri puta tjedno. Zato se nerijetko događa da djeca u vrtić i školu dolaze i bolesna – samo da ne propuste svoj topli obrok... Za sve je osigurana i školska/vrtićka uniforma, školski/vrtićki pribor i pitka voda, a učenici koji nisu iz Kivumua u školskim domovima dobili su i smještaj.
Maja se nedavno baš vratila iz Kivumua, svog drugog doma, kamo zbog pandemije nije mogla dvije godine i to joj je, ističe, izuzetno teško padalo. Nije pak putovala sama – društvo joj je pravio poznati osječki oralni kirurg Stjepan Siber, kojemu je ovo bio prvi susret s mališanima u Kivumuu.
– Stjepan je osmislio radionice oralne higijene za djecu, što smo mi objeručke prihvatili. Dogovorili smo se doslovno u dva dana, kupili avionske karte te u studenome otputovali u Ruandu. Malo jest bilo stresno jer je u rujnu, kada smo donijeli odluku o putovanju, bila mirnija situacija s koronavirusom, no u studenome se jako pogoršala, a ja sam još dva dana prije leta dobila temperaturu. Srećom, bila je samo viroza u pitanju pa nismo morali odgađati put. Stjepan je u ta dva mjeseca kontaktirao sve najvažnije proizvođače četkica i pasti za zube i prikupio zaista veliku donaciju pribora za njegu zubi, tako da smo mogli organizirati radionice za predškolce i osnovnoškolce – kaže Maja.
Radionice su održavali po razredima, a svako je dijete dobilo jednu četkicu i pastu za zube na poklon, s tim da su kod fra Ivice ostavili još pasti, i to toliku zalihu da će ih mališani imati za cijelu školsku godinu.
– Kada smo u Osijeku sve skupili, shvatili smo da nećemo uspjeti potrpati u svoje kovčege, jer naše avionske karte ne dopuštaju toliku kilažu. No onda se dogodilo čudo, jer su se i fra Ivici i meni javili iz Ministarstva vanjskih poslova i obavijestili nas da ministar Gordan Grlić Radman ide u službeni posjet Ruandi. Njima je, naime, običaj da, kamo god putuju, posjete tamošnje misionare ili naše ljude. Onda smo došli na ideju da ih zamolimo da nam povezu te četkice i paste, što su oni prihvatili i tako nam zaista pomogli – navodi naša sugovornica. Usto, ministar je s cijelim izaslanstvom izvan protokola, dodaje, posjetio Centar Otac Vjeko i Kivumu.
– Zaista su se iznenadili, nisu očekivali da je Centar toliki i tako impresivan! – dodaje.
A mališani u Kivumuu bili su oduševljeni radionicama, dr. Siber im je objasnio zašto se zubi moraju prati tri minute i nakon svakog obroka, a od plastelina je napravio maketu čeljusti i zubi i na tome im zorno prikazao pravilan postupak pranja. Potom je svakome djetetu osobno oprao zube i naučio ih kako se to radi.
– Kivumu je selo s 35.000 stanovnika i nijedna kuća nema dovod vode, a tek poneka ima struju, što znači da je njima higijena na sporednome mjestu. Novac koji imaju iskoristit će za hranu, a ne za paste i četkice. Višečlanim je obiteljima, naime, važnije da ne odu gladni spavati. Svi oni znaju što su četkica i pasta za zube, ali ih nemaju – prikazuje ona.
Nakon četiri, pet dana radionica pustili su neko vrijeme da vide kako će se stvari razvijati. Tjedan dana kasnije zaputili su se do školske blagovaonice, mališani su taman završili s ručkom i Stjepan i Maja su ih zatekli kako peru zube. Bio im je to znak da su to zaista prihvatili.
Nikada nisu bili u gradu
Inače, prva zgrada Tehničke škole u Kivumuu sagrađena je u travnju 2013., a godinu dana poslije izgrađena je i druga zgrada. Sazidali su potom, uz školu, veliku blagovaonicu, tako da svih 800 može jesti istodobno. Izgradili su i dva učenička doma, jedan za djevojčice, drugi za dječake. Sve je to nastalo na prostoru šume na brdu pa je pothvat bio itekako zahtjevan. Ranije je u okviru Centra bila stara strukovna škola koju su dogradili, obnovili i tu oformili osnovnu školu i vrtić.
Od Kivumua do prvog većeg grada, Muhanga, tek je sedam kilometara, no mnoga djeca iz sela nikada nisu vidjela ni taj ni ijedan drugi grad.
– Zato smo kupili školski autobus i vozimo ih na izlete, upoznajemo ih s njihovom zemljom – govori.
Centar Otac Vjeko i Humanitarna udruga Srce za Afriku nastavljaju pomagati i starima i nemoćnima iz sela, kojima svaki tjedan voze hranu.
