Bilo je to lanjskog listopada kada je ovim putovima, na samoj granici između Hrvatske i BiH, dolutao neki sirijski izbjeglica, sam samcat, s najlonskom vrećicom u ruci. Daleko od toga da mu je ova zemljopisna točka bila krajnje odredište, ali posljednje svakako jest. Nevoljnika je, naime, hrvatska policija pristojno zaustavila pa ekspeditivno otpravila u neki prihvatni centar u suprotnom smjeru. Ova vijest iz sela Melinovac probila se i do 40-ak kilometara udaljenog Srba, no sirijski izbjeglica u tome nije uspio. “K nama, jađo, nije znao ni zalutati”, kažu mještani Srba pa i danas zbijaju šalu. Ne na nesretnikov, već na vlastiti račun. I to im sasvim dobro ide.
Bombama u ribolov
Uistinu, kada bi za svakog onog tko bez navigacije pronađe ovo selo, i još prođe bez oštećenja na vozilu, Hrvatske ceste nagradile Srb jednim novim putokazom, bilo bi to danas veselije i gušće naseljeno mjesto. Usput, ova reporterska ekipa ostala je, nakon upada kotačem u golemi krater na asfaltu, bez prednjeg lijevog svjetla. Ovamo nepogrešivo mogu tek lovci, ima ovdje posla za njih, pune su šume divljači. I još više od njih, krivolovci. “Udaraju ribu iz svih oružja! Tuku je strujom, mrežama, bombama, samo još puškama ne pucaju. I nikome ništa, ribočuvara nema, a policija kaže da to nije njihov posao. Ma Divlji zapad, pa to ti je”, ljuti se Dušan Ćopić. On je ljubitelj prirode, rendžer s vrela Une, to je njegova dužnost, ispisana na akreditaciji koju nosi prikopčanu na košulju. Kao što jednom rendžeru i priliči, Dule, kako ga zovu prijatelji, na glavu je nataknuo šešir sa širokim obodom i maskirnim uzorkom, po uzoru na svoje američke kolege čuvare iz nacionalnih parkova.
Međutim, kristalno bistra rijeka Una, s čije se obale putnik može napiti vode iz vlastite ruke, nije ucrtana na turističku kartu Hrvatske.
Umjesto da patrolira uzduž ove netaknute ljepote na samoj granici s BiH i ovim stazama predvodi turiste iz cijeloga svijeta, Duško je uglavnom besposleni kartodrapac: u cijeloj ih je godini ovamo dolutalo tek petstotinjak. “Pustoš, pa to ti je, nigdje živa čovjeka. I oni koji dođu bune se jer su ulaznice 20 kuna. A na Plitvicama traže 180 kuna, pa to je janjetina za cijelu obitelj! Pa opet, njima stižu puni autobusi, a kod nas se zaustavi pokoji auto. A ima se tu što i vidjeti, dubina vrela je 205 metara, toliko je izmjereno. Takve nema u svijetu”, kuka domaćin, pa krene razglabati kako je Zagreb na njih zaboravio, kako bi svaka turistička zajednica poželjela reklamirati ovakav raj na zemlji i kako nitko živ u državi ne zna da Una, najljepša rijeka na svijetu, kroz Hrvatsku teče 10 kilometara, a izvire upravo ovdje, u Srbu.
Thompson i kokarde
I da, to je ono selo koje se spominje u Dnevniku svakog 27. srpnja, na negdašnji Dan ustanka hrvatskog naroda kada se ispod spomenika s jedne strane barikade okupe Milorad Pupovac i antifašisti, a s druge pravaši i ljuta desnica. Odjekuju tada Srbom Thompsonove pjesme, pale se transparenti s petokrakom i kokardama te logo srpskih radikala, a krvoproliće se izbjegne samo zahvaljujući kordonima interventne policije.
A narod? Okrene im leđa i zatvori prozore, šaljući tako gromoglasnu poruku svakoj politici koja ih se sjeti jednom godišnje, prigodničarski, praveći im cirkus u vlastitom dvorištu. A dok se politika svakog srpnja u Srbu svađa oko mrtvih – jer ovdje se komemoriraju i Hrvati pobijeni u Boričevcu i Srbljani stradali od ustaškog noža i pobijeni dalmatinski partizani podjednako – iz vidokruga su visoki gosti iz Zagreba izgubili one žive, koji se još nisu razbježali iz ovih bespuća.
Svi ti uzvanici prožeti strastima nisu stigli podignuti glave pa se osvrnuti unaokolo Srba i spaziti sablasno prazne zgrade, ožiljke od metaka na kućama bez krova. Svega ima u Srbu, ali duža je lista onoga čega ovdje nema. Da su barem pitali domaćine za zdravlje, znali bi da ovdje nema ambulante, ni autobusne linije, ni knjižnice, ni kina, ni bankomata. A karavana ponovno stiže za 20-ak dana. Ovoga puta obilježava se okrugla brojka, 75 godina ustanka, moglo bi opet letjeti perje. Rendžer Duško odmahuje rukom. “Tu galamu, i taj cirkus, to naš narod osuđuje. Oni tjeraju svoju politiku, a mi svoju. On dođe i ode, što je njega briga kako ja živim”, kaže. A živi se teško. Uglavnom od stoke, a ponešto pomogne i Pupovac, onima koji za njega glasaju. S obzirom na to da je u Srbu ponajviše starijega svijeta, zanimalo nas je kako se snalaze bez ambulante.
Ja jesam stranac u Hrvatskoj, ali tu želim ostati jer vjerujem da će biti bolje. Naravno, ako se u međuvremenu ne razvedem
“Dolaze nam liječnici, jedan iz Gračaca, jedan iz Lapca. Određenim danima budu ovdje po osam sati, i to je to”, veli. No, što u slučaju kada nevolja stisne noću, izvan radnog vremena dvojice liječnika?
“Mogu ja njega nazvati, ali pitanje je hoće li se on odazvati.”
Glavni grad Zagreb
Duško je povratnik. Uoči Oluje izbjegao je u Apatin, ali ne zadugo. “Otišao sam tamo gdje ne pripadam. Meni je glavni grad uvijek bio Zagreb, a ne Beograd, i tako sam se vratio kući”, kaže. U rodni kraj najprije su se vratili njegovi roditelji, a kada su oboje oslijepili, to je ubrzalo njegovu odluku o povratku. Dobio je posao na vrelu Une, ne slučajno, već zato što “dobro priča i ne može ga nitko matirati”.
Njegov je prethodnik, izgleda, i zamračio neke pare pa su ga se riješili i doveli Duleta, poštenjačinu. “Ja sam smiren, staložen, čovjek, ne napuštam posao. Samo žene. Nisam u životu znao ni piti ni pušiti ni ljubiti. Imao sam pet žena, ni jednu službeno. Posljednja mi je žena iz Subotice, neće da se vrati. Tražim novu ženu s iskustvom, a ne da je ja učim životu”, smije se ispod šešira.
Nekoć je bilo i 3000 stanovnika, no danas ih je tek 500-tinjak, koji odlaze i dolaze, mahom srpskih povratnika koji žive uz ponešto pridošlih bosanskih Hrvata, jedni kraj drugih u miru. Međunacionalnih sukoba nema, ovi ljudi za to nemaju volje ni motiva. Iz ovih pustopoljina mladi, pisali latinicom ili ćirilicom, bježe čim se dočepaju punoljetnosti, a njihovi stari žive za ljetne mjesece kada ih djeca posjećuju. No, tko će dolaziti u Srb, pitaju se, kada ih jednom ne bude.
Ipak, ima i onih kojima je Srb bio i ostao obećana zemlja. Mlada Jovana Bogunović ovamo je stigla prije četiri godine iz rodne Srbije skupa s mužem, povratnikom. Nikada prije nije dolazila u Hrvatsku, ali ju je zavoljela. Sin Nenad pohađa treći razred, a njezin dječarac jedan je od desetak mališana iz ovoga kraja koji pohađa školu, a o njima skrbe dvije učiteljice.
“Radimo, mučimo se, kosimo, siječemo drva pa prodamo, posla nema. Živimo od 299 kuna dječjeg doplatka, ali ima dobrih ljudi pa se snalazimo nekako. Tu su mi svekar i svekrva, nisam na tuđem. Ja jesam stranac u Hrvatskoj, ali tu želim ostati jer vjerujem da će biti bolje. Naravno, ako se u međuvremenu ne razvedem”, smije se. Kako noć smjenjuje dan u Srbu, postaje jasnije da ovaj narod baš i nema kruha, ali zato ima obilje duha.
Kilometar dalje, uz cestu kojom prolazi tek pokoji traktor, u obnovljenoj kući bez fasade živi starac Milan Keča. Razveselio se došljacima, pa ih pozvao u hlad na drvenu klupicu ispred kuće. “Djede, kako se živi”, zanimalo nas je.
“Kao vrag u malo vode! Živim, živim i životu se divim”, otpovrne djedica, pa nastavi recitirati zadivljujućom bistrinom, pomalo odsutna, sanjarskog pogleda. Potom se vrati u stvarnost, pa mu se oči nakratko zamute. Životni put, dug 87 godina, sažima u tek nekoliko rečenica. Ovdje je rođen, cijeli je radni vijek proveo u Ličanki, a onda je s navršenih 60 rekao samome sebi: “Milane, ti si svoje završio.” Plan je bio uživati u zasluženoj mirovini, kad mu je iznenada umrla žena i tako je ostao sam. A onda je došao rat. “Ova je kuća gorjela dva puta. Prvi put ‘41. kad sam jedva živu glavu izvukao. Pobilo mi ćaću i mater, a ja sam se skrio u vodu, u šaš, pa sam se spasio. Drugi je put gorjela ‘95. godine u Oluji. Izbjegao sam u Mađarsku, ali sam se brzo vratio. Nisam ovdje zatekao žive duše, samo vojsku i policiju i spaljeno selo. Ja sam se, od straha, opet krio. Malo-pomalo ljudi su se vraćali, ali mladi nikako. Imam mirovinu od 1600 kuna i dobro je”, kaže starina, pa doda kako je njegov sin bio otišao u Zagreb za poslom, no umro je, a iza njega su ostale dvije kćeri, njegove unuke.
“Dođu ponekad na godišnji. Ova starija, ponos dedin, govori pet jezika. Dugo ih ove oči nisu vidjele. Ma tko za starost mari”, veli Mile.
Vjeresije nema
Kao da ga je čuo, u taj tren nailazi susjed Božo oslanjajući se na štap. Živi u kući pokraj Milana, sa suprugom, a kći mu se, kao i većina mladih iz ovoga kraja, odselila na neko bolje mjesto. Domogla se Engleske i danas tamo živi.
“Neka je otišla, što će ovdje? Nema ni jedne firme u našem kraju, ljudi se bave stočarstvom, ali sve je to slabo”, kaže Božo.
Kako je sa susjedima, ima li problema? Mile se nasmije pa kvrgavim prstima pokaže na brežuljak preko puta njegove kuće. A kad tamo, groblje, posve zaraslo u korov i nešto kosaca koji uređuju posljednja počivališta svojih bližnjih. “Imam najbolje susjede, mirni su, tihi. Stalno zovem na kavu, al’ nitko ne dolazi”, veli djedica, sretan što ga barem crni humor ne napušta, kada ljudi jesu. I što mu na rastanku poželjeti no da se još dugo, dugo ne odseli preko ceste u tu kavanu na kraju puta u kojoj ni vjeresije nema.
>> Iz svake se kuće išlo u partizane! Kome je taj Budak pao na pamet?
