Podnošenje bosanskohercegovačke tužbe 20. ožujka 1993.
godine bio je zapravo pokušaj pravnog zaustavljanja
srbijansko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tadašnja republička vlast, personificirana u liku
bošnjačkog lidera Alije Izetbegovića, podnijela je
Međunarodnom sudu pravde tužbu kako bi potaknula konkretnu reakciju
pasivne međunarodne zajednice, koja u to vrijeme nije činila
ništa da zaustavi agresiju.
Od tada pa sve do prije izricanja presude srbijansko-crnogorska strana
svoje je aktivnosti usmjerila na osporavanje legitimiteta tužbe, a u
zadnjih sedam-osam godina i na pokušaje postizanja
izvansudske nagodbe s BiH. Takvi prijedlozi dobili su na intenzitetu
dolaskom na vlast u Srbiji Zorana Đinđića. Njegova je vlada BiH
službeno nudila nagodbu po kojoj bi vlasti u Beogradu, u zamjenu za bh
povlačenje tužbe, financirale obnovu džamije Ferhadija u Banjoj Luci,
koju su srpske vojne snage minirale i srušile tijekom rata.
Službeno i neslužbeno, iz Beograda su stizali i drugi prijedlozi za
nagodbu, poput sudjelovanja u gradnji autocesta i uspostavi fonda za
financiranje ratnih žrtava. Sve te prijedloge, a bila su najmanje tri
takva, Sarajevo je odbacivalo bez mnogo razmišljanja.
Pritisak javnosti, poglavito bošnjačke, bio je takav da bi
svako odustajanje od sudskog procesa značilo nacionalnu i državnu
veleizdaju. Stoga ne čudi što se nitko nije usudio niti
razmisliti o nagodbi sa Srbijom i Crnom Gorom.
Bh strana zapravo se uzdala u osuđujuću presudu, koja bi označila
moralni, politički i povijesni poraz Srbije, ali i otvorila prostor za
traženje klasične ratne odštete.
Da je presudom potvrđeno sudjelovanje Srbije u genocidu BiH bi sigurno
tražila naplatu kompletne ratne štete. Procjenjuje se da je
u pitanju iznos od oko 200 milijardi eura, iako su egzaktno, u mjeri u
kojoj je to moguće, izračunate samo izravne ratne štete u
Sarajevu. Poseban tim koji je radio na tome projektu punih deset godina
došao je do iznosa od oko 14 milijardi eura. Da je kojim
slučajem BiH naplatila išta od tog iznosa, novac bi
najvjerojatnije bio usmjeren u poseban fond za obnovu BiH i pomoć
žrtvama rata.
Sumnjajući u svoju nevinost Beograd je najmanje tri puta nudio nagodbu BiH