Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavke i prodaje oružja upravo je takva - „spektakl", ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta porezne obveznike. Početkom tjedna je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija željela nabaviti kako bi „sama branila i čuvala svoje nebo“. Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronama, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron. Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine milijuna eura, i to iako još nije dovršen Strategijski plan obrane i Plan opremanja Vojske za razdoblje do 2030. godine.
Vučić kao „trgovački putnik“
Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla još kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sustav za obranu iz zraka ima domet od dvadeset kilometara. Radić se zapitao što zemlja veličine Srbije može s jednom jedinom baterijom zaštiti, ako bude trebalo?
"Predsjednik Vučić liči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabavke naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave što su dobiti, a što posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te vanjskopolitičke avanture", navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.
Video: Vučić i Putin u Beogradu
Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva s autoritarnim liderima, ali da državne novce troši i onda kada je pod pritiskom.
Podsjeća tako na tihu američku prijetnju sankcijama Srbiji krajem prošle godine – zbog obimne nabavke ruskog naoružanja – nakon čega je došlo do vidnog zaokreta. „Kritizirate nas zbog kupovine ruskog naoružanja i svega ostalog“, rekao je Vučić ovog ožujka u intervjuu za američki časopis Foreign Policy. „Ok, kupit ću vaše oružje… Želite li ga prodati ili ne? Želite li naš novac?“, nudio je Vučić tijekom razgovora, prije nego je najavio da želi i izraelsko i britansko i američko oružje.
Izdvajanja Srbije za obranu su prošle godine, prema procjenama stokholmskog instituta SIPRI, premašila milijardu američkih dolara, sumu gotovo nadrealnu za regiju. Istovremeno su izdaci tako misteriozni da je srpsko savjetodavno tijelo koje se bavi pitanjima proračuna i opravdanosti izdataka Fiskalni savjet kritizirao Ministarstvo obrane.
Pri svakoj nabavci, novinari pokušavaju doznati cijenu, jer Ministarstvo takve dilove – recimo onaj o „donaciji" naoružanja iz Rusije i Bjelorusije – proglašava tajnim i ne dostavlja podatke čak ni kada nadležni Povjerenik ocjeni da su u pitanju informacije od javnog značaja.
Bivši ministar obrane Dragan Šutanovac, koji je svojevremeno inuistirao na ustrojavanju Vojske prema standardima NATO-a, kaže da bi logično bilo da zemlja koja je dio programa „Partnerstvo za mir" nabavlja oružje upravo iz zemalja koje rade po tom standardu. "Međutim, očigledno je Moskva shvatila da kroz formu bratske pomoći, darivanjem recimo polovnih letjelica čiji smo remont skupo platili, pravi određeni hibridni utjecaj što je očito i glavni cilj“, navodi Šutanovac za DW.
Afera „Krušik“ je prošle godine pokazala da s izvozom naoružanja stvari nisu ništa jednostavnije nego s uvozom. Pisanje medija poput BIRN-a i NIN-a ponudilo je dokaze da ljudi bliski vlastima na uštrb državnih firmi izvoze oružje gdje stignu.
Kakvim neprilikama to može voditi vidjelo se sredinom srpnja kada su azerbejdžanski mediji javili da je armenska strana granatirala sela municijom srpske proizvodnje. Nakon toga je predsjednik Vučić rekao da Srbija daleko više oružja izvozi u Azerbejdžan. Ali da izvozi i u Armeniju.
"Bez obzira na to što je trgovina oružjem ili municijom gotovo uvijek obavijena dozom nepotrebne tajnosti, suština je pitanje da li Srbija krši sankcije koje uvode UN i da li izvozi u zemlje koje su na crnoj listi“, navodi Šutanovac, predsjednik Savjeta za strateške politike. „To je crvena linija koju Srbija nije prešla.“
U teoriji, niti jedan metak se ne može izvesti bez odobrenja četiri ministarstva i Sigurnosno-informativne agencije. Tako praktično svaki komad oružja odlazi u beli svet s pečatom države. Međutim, kako ističe Šutanovac, ništa od onoga što Srbija proizvodi ne može biti game changer na nekom ratištu – jer nije u pitanju sofisticirano naoružanje koje bi nekoj od strana dalo nenadoknadivu prednost. Ipak, upozorava naš sugovornik, bez pažljivog političkog odvagivanja i prodajom oružja se mogu narušiti odnosi s ovom ili onom zemljom.
Premala za moralne dileme?
I bivša vlast kojoj je pripadao Šutanovac, a pogotovo današnja, uvijek je izvoz oružja opravdavala potrebom da se zaposli namjenska industrija i očuvaju radna mjesta. Taj argument gubi na snazi, smatra Bjeloš, jer se upravo „namjenska industrija uništava kroz davanje prednosti privatnim kompanijama koje posreduju u izvozu naoružanja i ilegalnoj trgovini“.
Ona dodaje da se dilovi oko oružja često izvode na štetu novca poreznih obveznika, ali i ljudskih prava, života i vladavine prava negdje u svijetu. Oružje iz pogona u Srbiji, kako pišu mediji, završava ne samo na Kavkazu, već i u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a mnoge su indicije da onda sistematski odatle dospijeva u ruke paravojski ili terorista na bojištima od Jemena do Sirije.
Srbija nas ne zanima već 30 godina i nikada više nas neće zanimati, najmanje što oni moraju napraviti je ispričati se za agresiju i zločine, moraju reći gdje su kosti naših nestalih i moraju platiti ratnu štetu.