- Iako sam Dalmatinac, istim žarom navijam za Hajduk i Dinamo. Najteže
mi padaju utakmice između ta dva kluba. Razveselim se kad jedni zabiju
gol i odmah ražalostim zbog ovih drugih. Priznajem, u tim slučajevima
me najviše veseli neriješeni rezultat - smije se fra Dabo.
- Zambijci ne znaju gdje je Hrvatska, ali znaju za naš nogomet. Na
prošlom prvenstvu sjedio sam u kafiću u Lusaki, a na TV-u je bila
utakmica između Hrvatske i Njemačke. Cijeli je kafić navijao za
Hrvatsku, urlao pri svakom našem golu, a kada sam im objasnio odakle
sam, odmah su mi razdragano počeli nabrajati naše najbolje sportaše,
Bobana, Šukera... No, kad sam ih upitao znaju li gdje je ta zemlja,
slegnuli su ramenima i spomenuli Europu - priča nam fra Dabo, rođeni
Novljanin, pazinski sjemeništarac i riječki bogoslov, koji ove godine
slavi 25 godina neumornog misionarskog rada u Zambiji. Prisjeća se i
"običnih" zgoda iz svog Lusa, koji je prije samo pet godina bio dio
džungle:
- Čitao sam u svojoj kućici i čuo riku slonova u daljini. Mislio sam,
daleko su i sigurno će zaobići našu postaju. Ali nakon nekoliko minuta
osjetio sam snažno podrhtavanje i lom stabala, pa sam provirio kroz
vrata. Ostao sam zapanjen vidjevši kako krdo slonova čupa drvo papaje
pokraj moje kućice. Počeo sam lupati po limu i stvarati buku koja ih je
otjerala i spasila stablo. Naime, slonovi kada žele ubrati plod sa
stabla, ako ne mogu do njega, iščupaju cijelo stablo s korijenom -
objašnjava fra Dabo.
A među ljudima koji kao da su na svoja pleća natovarili sve siromaštvo
ovog svijeta, biti bijelac i biti u povoljnijem položaju za fra Dabu je
poražavajući osjećaj:
- Sve da sam i razdijelio svu hranu sa svoga stola, ne bih mogao
nahraniti sve gladne. Što sutra, što prekosutra?! Tim ljudima treba
pomoći da ne ovise o drugima - kaže fra Dabo i zato ide dalje.
25 godina misionarskog rada u Zambiji
Srce koje tuče za Dinamo i Hajduk
