"Na život Republike Srpske" izblijedjeli predizborni slogan Srpske
demokratske stranke nalijepljen na gelerima išaranu zidu
trošne zgrade, oko kojeg su u međuvremenu načičkane
osmrtnice onih koji provedbu predizbornih obećanja na ovome svijetu
nisu dočekali, nigdje ne može grotesknije zvučati nego u
nekadašnjoj UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.
U koji se to život kune bezlična fizionomija s otkvačenom kravatom po
imenu Savo, pitanje je na koje je u gradu duhova teško dati.
Jer na srebreničkim se ulicama još, i 12 godina nakon ulaska
Mladićevih četnika u grad, osjeća zadah smrti, beznađa i
posvemašnje apatije. Na glavnoj se ulici umorni ljudi
naboranih lica okupljaju u grupice "po nacionalnom ključu". Srbi
razgovaraju sa Srbima, Bošnjaci s Bošnjacima...
Samo se tako održava nametnuti im suživot.
Iluziju da je nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u
srpnju 1995. godine suživot moguć srušila je nedavno presuda
Međunarodnog suda pravde u Haagu. Nakon konstatacije najveće UN-ove
pravosudne institucije da je Vojska RS počinila genocid nad
bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici,
više ništa ne može biti isto. Iz
zapuštenog gradskog parka ne dopiru dječji glasovi.
Nemamo kamo izaći pa smo se došle
ljuljati uz jednoličnu škripu zahrđale ljuljačke
dobacuju nam Amra i Amela, učenice prvog razreda Srednje medicinske
škole. Nekoliko metara dalje, iz općinske zgrade, koja je uz
džamiju jedini poslije rata temeljito obnovljen objekt, čuju se
povišeni tonovi. Toga su dana, naime, bošnjački
politički čelnici, uz pomoć iranskog, libijskog, palestinskog te
veleposlanika Saudijske Arabije, uvjeravali ogorčene Srebreničane da
odustanu od kolektivnog iseljavanja. Naime, Srebreničani ne žele da
njihova općina i dalje bude pod patronatom vlasti Republike Srpske.
Dva sata trajalo je uvjeravanje te žestoka rasprava, a pale su i
teške riječi. Bilo je to previše za Ibrana
Mustafića, općinskog vijećnika i člana inicijativnog odbora za
kolektivno iseljavanje, koji je sastanak napustio demonstrativno
zalupivši vratima. Drhtavim rukama iz torbe je izvadio
apaurin, a onda je na adresu Tihića, Silajdžića, Lagumdžije te
veleposlanika islamskih zemalja uputio salvu kritika:
Ovo je izdaja, kome oni lažu?
Smirivši se, objasnio je zašto je napustio
sastanak:
Prevareni smo. Oni traže da i dalje budemo robovi. Neka dođu
i vide kako je spavati na madracima koje smo dobili u sklopu
humanitarne pomoći. Na svoje sam uši čuo što je
predstavnik Kraljevine Saudijske Arabije kazao u Sarajevu kad se
otvarala džamija kralja Fahda. On je tada rekao da je za Srebrenicu u
roku od 24 sata skupljeno 200 milijuna dolara te da je to dano
saudijskom komitetu. Pa gdje je taj novac? Ja to nisam, ni itko od
povratnika u Srebrenicu, osjetio na svojoj koži, a sad me njihov
veleposlanik pokušava uvjeriti u nešto drugo.
Ništa, uzet ću večeras šibice i potpaliti ono
što Ratko Mladić nije stigao.
Svojim primjedbama o načinu na koji su nestali milijuni dolara
namijenjeni obnovi Srebrenice otvorio je Pandorinu kutiju. Ako je, kako
stoji u dokumentaciji, za poslijeratnu Srebrenicu samo vlada
Nizozemske, vojnici koje su iz sastava UNPROFOR-a odigrali kukavičku
ulogu u srebreničkoj tragediji, izdvojila gotovo 500 milijuna eura,
postavlja se pitanje u što je taj novac utrošen.
Netransparentno trošenje novca koji je bio namijenjen obnovi
bivše UN-ove zaštićene zone, prema najavama
predsjednika SDA Sulejmana Tihića, bit će predmetom istrage mjerodavnih
tijela BiH. Jer da je novac utrošen u obnovu i razvoj
općine, o bijegu iz Srebrenice njeni stanovnici, bez obzira na
nacionalnost, ne bi razmišljali. Srbi iz Srebrenice, naime,
bježe jer nema posla, a malobrojni bošnjački povratnici i
zato što nema posla i zato što im se prijeti.
Antagonizam i nesnošljivost između Bošnjaka i
Srba, koje je presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu samo
još produbila, koristi jedino političarima. Služeći se posve
oprečnom retorikom, bošnjački dužnosnici iz Sarajeva, uz
stidljivu potporu pokojeg Hrvata, najavljuju pokretanje parlamentarne
procedure o izdvajanju Srebrenice iz, kako su rekli, jurisdikcije
Republike Srpske, a srpski pak dužnosnici iz Banje Luke poručuju da će
takva procedura narušiti ionako ne baš harmonične
odnose. Premijer RS Milorad Dodik općinskim dužnosnicima Srebrenice i
načelniku Abdulrahmanu Malkiću prijeti sankcijama i uvođenjem
privremene uprave jer je, prema njegovu tumačenju, riječ o grubom
političkom kršenju Daytonskog sporazuma.
Ignorirajući prijetnje iz Banje Luke, čelnici dviju najvećih
bošnjačkih političkih stranaka u BiH, predsjednik SDA
Sulejman Tihić i predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić, prijetnje
premijera RS nazvali su smiješnima. Premda su sastanak u
Srebrenici bojkotirali veleposlanici zemalja EU i SAD-a, njih su se
dvojica, uz potporu esdepeovca Zlatka Lagumdžije i hrvatskog člana
Predsjedništva BiH Željka Komšića, javno pred
srebreničkim udrugama i brojnim novinarskim ekipama obvezali da će se
početi provoditi procedura o izdvajanju Srebrenice iz
mjerodavnosti Republike Srpske.
Revolt bošnjačkih povratnika stišala su obećanja
da će se teško političko i socijalno stanje u Srebrenici
prevladati ulaganjem novca u obnovu gospodarstva, školstva,
zdravstva... Tako je masovno iseljavanje Bošnjaka odgođeno
do 16. travnja.
Ne budu li se držali obećanja, svi ćemo otići. Mi prijetnje
više nećemo trpjeti, pogotovu one koje dolaze iz Republike
Srpske. Neka svijet zna kako živimo, mi koji i danas tražimo tijela
svojih sinova suznih nam je očiju kazala
šezdesetdvogodišnja Emira Ramić, koja je u srpnju
1995. ostala bez tri sina, četiri brata i mnogih sestrični i bratića.
Prije rata u Srebrenici je živjelo 36.000 stanovnika, a danas ih je
samo osam tisuća. Iako je međunarodna zajednica dala milijune eura,
barem na papiru, u Srebrenici se to ne vidi. Stoga o povratku u rodnu
Viroviticu sanja i Vlatka Sekulić, jedina Hrvatica iz Hrvatske koja
sumornu srebreničku svakodnevnicu dijeli sa 30-ak stanovnika hrvatske
nacionalnosti.
U Srebrenicu sam došla 1984. godine nako što sam se udala. Eto vidite kako mi je, bolje ne možeš poželjeti ironično je kazala Vlatka. Ipak, ona je povlaštena zaposlena je, što je u Srebrenici rijetkost. Za Viroviticom žali, a teške dane prikratio bi joj, kaže, Večernjak te ju vratio u neka stara dobra vremena. Ali ga u Srebrenici nema gdje kupiti jer u dva kioska prodaju uglavnom beogradski i banjolučki tisak.
