Svetlana je i dalje pomno pratila rusku politiku. Godine 1997. priznala je Bobu Rayleu da čak ni ona nije mislila da će SSSR “potpuno propasti” tako brzo. Očekivala je promjenu u Partiji, kao što se dogodilo u Kini, ali “zbivanja su pretekla svačija očekivanja”. No, sa svojim uobičajenim sarkazmom, upozorila je Boba da promjene možda nisu tako duboke. “Stari pijanac Jeljcin i sav ‘aparat’ iza njega još su stari ‘boljšići’, samo se sada pretvaraju da su nešto drugo.”
Nepogrešiv osjećaj
Kad joj je prijatelj vulkanolog Thomas Miller priopćio da planira posjetiti Rusiju u siječnju 2000., kazala mu je da bude vrlo oprezan, osobito ako namjerava novčano pomoći znanstvenicima jer bi se to lako moglo protumačiti kao strano upletanje. Miller je smatrao da je Svetlanin “osjećaj za to kako vlast funkcionira bio nepogrešiv”. Trideset prvog prosinca 1999., kad je Vladimir Putin postao privremeni predsjednik nakon što je Boris Jeljcin neočekivano odstupio, upozorila je Millera:
Rusija brzo (prema mom mišljenju) klizi nazad u prošlost – s tim groznim bivšim KGB-ovim špijunom koji je sada privremeni predsjednik! Nadam se i vjerujem da ga narod neće izglasati za predsjednika – no, naravno, izbori se uvijek mogu lažirati... Čečenski rat – taj “slavni rat” – izazvan je starom ruskom metodom provokacije. Čečeni – koliko god bili borbeni – nikada ne bi sišli sa svojih planina da bombardiraju “gradove službene Rusije”! To jednostavno nije način na koji oni vode gerilski rat – iza toga stoji sam KGB. I kad je Artem Borovik (istraživački novinar) pokušao zadrijeti malo dublje u pitanje Čečenskog rata i vidjeti kako je on započeo, iste sile potiho su ga se riješile.
Sve mi je to dobro poznato – iz doba klasičnog komunizma i hladnog rata. Inozemni predvodnici naših demokracija trebali bi bojkotirati Putina – ali umjesto toga oni ga srdačno dočekuju, s vrčevima punim votke. Ah, Thomas, budi oprezan. Doba tobožnje demokracije u Rusiji je završeno.
Svoje političke invektive najčešće je upućivala u pismima Bobu Rayleu. Bila je uvjerena da on shvaća o čemu govori buneći se protiv naivnosti – ili možda cinizma – aktualnih američkih vlasti u njihovu pogrešnom tumačenju zbivanja u novoj Rusiji. Napisala mu je da je bila zgrožena kad je Putin izabran za predsjednika 2000.
Istina, Rusija je promijenila zastavu i nekoliko imena – no, što se mene tiče, to je ipak i dalje isti SSSR. I zadnjih dana – kad se KGB-ov pukovnik u sjeni domogao vrha (jer je bio dovoljno pametan da zajamči Borisu Jeljcinu da će biti pošteđen javne istrage i – najvjerojatnije – kaznenog progona zbog korupcije i krađe – i dok moj lokalni Public Radio proglašava Novoga Čovjeka u Kremlju “nedvojbenim herojem Rusa”, njihovim “sigurnim izborom” za sljedećeg predsjednika – mogu samo psovati na ruskom (to su jako masne psovke, no, Bogu hvala, nitko ih ne razumije)...
Razmišljanje o Rusiji (i o nerazumijevanju iste ovdje u Sjedinjenim Državama) kvari mi san. Michaelu Coyneu kazala je da Putin obnavlja očev kult ličnosti. “Nije se slagala s Putinovim nastojanjima da ovjekovječi sjećanje na Staljina, spomenicima ili nečime drugim”, prisjetio se Coyne. S vremenom, Svetlana je počela smatrati da će i nju pretvoriti u jedan od tih simbola. U pismu Bobu Rayleu izrazila je bojazan da će je deportirati nazad u Rusiju. Ili da će, nakon što umre, krivotvoriti oporuku u kojoj tobože zahtijeva da se njeni posmrtni ostaci pokopaju u domovini. Naravno, Rayle je to smatrao čistom paranojom. I možda je imao pravo. Malo je vjerojatno da se predsjednik Putin bavio mislima o repatrijaciji Staljinove kćeri, žive ili mrtve. No Svetlana je razmišljala kao Ruskinja, a za Ruse simboli su imali veliku važnost. Njezina je paranoja imala smisla: Ruse neće zanimati ona, Lana Peters, već mogućnost da zaključe priču o Staljinovoj veličini – povratkom izgubljene kćeri koju je ukrao Zapad, ali koja se zapravo nikad nije odrekla oca. Za nju nije bilo nepojmljivo da bi se njeni posmrtni ostaci mogli iskoristiti kao spomenik u slavu uskrsnuća velikoga Staljina.
Sveprisutni mito i korupcija
Napisala je odgovor Rayleu koji njezine bojazni očito nije shvatio ozbiljno.
Drago mi je znati, međutim, da ti se ideja o mogućnosti da me “pošalju nazad kući” na zahtjev komunista ili KGB-ovaca čini suludom. I ja mislim da je suluda. No suluda je i čitava stvar oko Čečenskog rata; kao i oko crvene špije koja je sada postala novi predsjednik Rusije. Ljudi znaju tko sam – ovdje i ondje – i to je DOVOLJNO... Ondje me nitko ne treba kao Lanu Peters; trebaju me kao Svetlanu Staljin.
Napisala je Rayleu kako je posve razumljivo da je svatko tko je odrastao u Rusiji u doba njezina djetinjstva paranoičan i pun straha. Što drugo očekuje? No da je ikad deportiraju u Rusiju, stigla bi onamo mrtva jer bi se ubila na putu.
Svetlana je prozrela, i opet brže od mnogih, što se događa s ljudskim pravima u Rusiji ispod površine. Nije joj promaknulo jačanje FSB-a (bivšeg KGB-a), ograničavanje medija, uhićenja poslovnih oligarha kao upozorenje da se ne miješaju u politike te, kasnije, usvajanje zakona koji je nametnuo opterećujuće zahtjeve za izvještavanje ruskim i inozemnim NCO-ima (nekomercijalnim organizacijama), uglavnom dobrotvornim organizacijama i organizacijama za ljudska prava. Potužila se da Rusi okreću glavu od svega toga; njihov se životni standard znatno poboljšao zbog procvata trgovine naftom i plinom, no mito i korupcija su sveprisutni; uostalom, zadojeni su nacionalističkom propagandom i pričama o veličini Rusije, kojima ih se kljuka “kao majčinim mlijekom”.
Možda se u starosti svačiji svijet smanjuje dok se strah istovremeno širi, sve dok potpuno ne ispuni sužene okvire života neke osobe. Kathy Rossing bila je svjesna da Svetlana često živi u strahu. Sada je bila uvjerena da bi je obavještajni agenti mogli oteti na ulicama Richland Centera. Kad ju je Kathy pokušala uvjeriti da je njezin strah neutemeljen, Svetlana joj je objasnila: “Ne znaš za što su sposobni. Vidjela sam kako ljudi nestaju. I nitko se od njih nije vratio.”
(Kraj)
Izvatke iz biografije Rosemary Sullivan "Staljinova kći: Neobičan i buran život Svetlane Alilujeve" priredila Nataša Vlašić Smrekar
Valjda je svima jasno da pojmovi Rusija-ljudska prava ne idu zajedno.Ali jasno je kao dan da Rusija nikada gospodarski i vojno nikada nije bila jača !!! Valjda je za to i Putin nešto zaslužan.....