– U jesen života čovjeka nešto povuče da dođe svojim korijenima, svojoj rodnoj grudi – kroz suze pred crkvom svetog Mihovila u Drinovcima u općini Grude u subotu je izgovorio Stanislav Rukelj. Bio je u društvu supruge Božice. Došli su iz Petrijaneca, sa sjevera Hrvatskog zagorja, kako bi Stanko u Hercegovini upoznati očevu obitelj, u sedmom desetljeću života. U kasnoj životnoj dobi saznao je da je zapravo Hercegovac.
Stanislav je rođen 23. siječnja 1946. od majke Anđele Rukelj i oca Stanka Majića, kojeg nikada nije upoznao. Njegov je otac u svibnju 1945. skončao na Križnom putu u Bleiburgu kao dužnosnik NDH. Međutim, tko je on bio i kako je nestao doznao je tek potkraj prošle godine zahvaljujući knjizi "Grudski žrtvoslov" Vlade Boguta i Željku Majiću, generalnom vikaru Mostarsko-duvanjske biskupije. Majka mu je tajila istinu o očevu životnom putu želeći ga zaštititi u bivšem sistemu.
Pismo u Grude
– Pomogla je slučajnost. Gledao sam na televiziji misu u Stocu koju je vodio biskup Josip Mrzljak i na vlč. Majiću primijetio sam naočale s istim okvirima kakve je na fotografijama nosio moj otac. Kad sam dobio knjigu "Grudski žrtvoslov" s imenima žrtava iz 2. svjetskog rata, odlučio sam pisati vlč. Željku Majiću. Već za dan-dva vlč. Željko me nazvao i uputio me na svećenika Milenka Majića – govori nam Stanko, na što se vlč. Milenko uključuje u razgovor. – Čovjek me zove te mi govori o svojim korijenima i pita me: "Poznajete li Stanka Majića? To mi je otac". Nisam ga upoznao, odvratih, ali to mi je stric, rekao sam, na što smo obojica zanijemili – govori vlč. Milenko Majić, inače vojni kapelan u Slunju.
Stanislav Rukelj prepričava kako je njegova majka u koloni Križnog puta koja je nakon rata išla kroz Petrijanec prepoznala mladića kojem je otac bio nadređen i htjela ga nešto pitati, ali joj je partizanski vojnik pucao pod noge. Majka je ipak doznala da je taj mladić preživio i da živi u općini Sv. Ivan Žabno. On je majci rekao da su svi s uniformama i činovima ubačeni u kamion i da ih više nitko nije vidio. Tako je saznala da je i njezin Stanko zapravo ubijen.
Stanislav je svoj život proživio radeći kao kovinoljevač u Livnici u Varaždinu, bio je strojar u Hidrogradnji, bagerist, poslovođa za gradnje triju hidroelektrana u Varaždinu... a najveća bogatstva su mu supruga Božica i sinovi Anđelko i Ivica.
– Nedavno, kad smo supruga i ja išli u Međugorje, u Vinjanima sam vidio tablu "Majići". Srce mi je počelo lupati i rekao sam ženi: "Ajme, ovdje su moji". Znao sam da su Drinovci blizu. Tada ipak nismo posjetili rodni kraj mog oca jer smo se iz Međugorja vraćali drugim putem. Ali pred kraj prošle godine, kamo god bih krenuo, čuo sam riječ Drinovci. – Prvo me nazvao sin i rekao: "Tata, na televiziji su ti Drinovci", prikazivao se film "Kenjac". Odlučio sam da moram otići.
"Prinova u obitelji"
Dan prije blagdana Svetog Ante Stanislav, po majci Rukelj, a po ocu Majić, krenuo je u rodne Drinovce.
– Ustao sam u 4.30, nisam mogao spavati. Otišli smo kod rođaka Vjeke u Zagreb i krenuli za Drinovce gdje su našli živu jedino Vjekinu majku Vjekoslavu. Stričevi Blago i Jerko su preminuli, kao i tetka Drina. Ipak, neopisivo sam radostan što sam ovdje u svom kraju, među svojima, govori nam Stanislav Stanko Rukelj koji je nakon sedam desetljeća pronašao očevu obitelj.
I baš kako Stanko na početku razgovora pjesnički reče "u jesen života nešto čovjeka povuče korijenima", on je svoje korijene pronašao u Drinovcima pjesnika A. B. Šimića. Iako su mu odrastanje bez oca i teški rad narušili zdravlje, povratak rodnoj grudi vratio mu je osmijeh na lice pa i zdravlje možda bude bolje. Pogotovo otkad je doznao da je njegova liječnica u Varaždinu, Veridijana Pavlović, također iz Drinovaca, a djevojačko prezime joj je, gle čuda, Majić!
Razumijem to... moja je majka Ličanka, kad mi se s ceste ukažu vrhovi Velebita, naježi mi se koža... sretno ti bilo, stari moj!!