Ne ovisi stabilnost Hrvatske samo o tome kakvu će politiku voditi nova Vlada, nego i o tome hoće li opozicija biti sposobna podignuti ljestvicu više od opozicija prije nje s obzirom na to da su promjene koje se u Hrvatskoj događaju, ili će tek uslijediti nakon rekonstruiranja europske i svjetske ekonomije zbog posljedica pandemije koronavirusa – dramatične. U cijelom svijetu narodi moraju živjeti s neizvjesnostima koje donosi pandemija.
Najjače ekonomije Europe i svijeta u proteklim mjesecima teško su rješavale tu zdravstvenu i ekonomsku krizu zato što je golema i bez presedana. U Francuskoj predsjednik Emmanuel Macron i njegov tim razmišljaju o okupljanju političara i stručnjaka te gledaju na centar, ali i lijevo i desno – na bivšeg premijera socijalista Manuela Vallsa i Michela Barniera koji vodi teške pregovore o odnosu Velike Britanije i Europe nakon Brexita. Čini se da se računa i na pamet kontroverznog Dominquea Strauss-Kahna, bivšeg generalnog direktora Međunarodnog monetarnog fonda i ministra francuske ekonomije koji je nedavno u časopisu „Politique Internationale“ objavio analizu od 17 stranica o tome što bi svijet, Europska unija i Francuska trebali raditi kako bi izašli iz krize s najmanje štete i kako se prilagoditi za doba poslije COVID-19. Ljudi bliski predsjedniku Macronu ocjenjuju taj tekst kao nešto najpametnije što je dosad napisano o toj krizi. Strauss-Kahn je pandemijsku krizu opisao kao razdoblje nereda, a zdravstvenu krizu kao pokazatelja mnogih ekonomskih nepravdi i egzistencijalne nesigurnosti.
Video: Milorad Pupovac: Ratni zločinci neće doći pred lice pravde bez suradnje Zagreba i Beograda
Dominque Strauss-Kahn piše, među ostalim, kako vlade, Ujedinjeni narodi i MMF, svi govore o “ratu” protiv COVID-19, međutim, njemu se čini da oružani sukob uopće ne odražava prirodu ekonomske paralize koja nas pogađa. Više nego uništavanje kapitala, to je, kaže, isparavanje znanja, posebno onoga skrivenog u tvrtkama koje će nužno bankrotirati. Strauss-Kahn procjenjuje da će „ovaj ekonomski zastoj vjerojatno uvući milijune ljudi iz ‘srednje klase’ u ekstremno siromaštvo. A više siromaštva znači i više smrti.” Smatra da je za pomoć moguće koristiti mehanizam koji je već dokazao svoju učinkovitost u globalnoj financijskoj krizi 2008., a to su posebna prava vučenja MMF-a. “Ništa ih ne sprječava da se reaktiviraju; ništa osim američke alergije na bilo što što nalikuje multilateralnom djelovanju”, navodi Strauss-Kahn.
Vlada nacionalnog jedinstva
Bivši prvi čovjek Međunarodnog monetarnog fonda naglašava kako je dužnost vlada da predvide krizu nakon krize. “Prije aktualne krize, Europa se već borila s priljevom nekoliko stotina tisuća migranata koji su otvorili naša vrata. Što će se dogoditi kad milijuni njih, vođeni kolapsom njihovih nacionalnih ekonomija, pokušaju probiti put? Iako se ovo može činiti udaljenim od trenutačne nužde, a javno mnijenje trebalo bi postavljati pod znak pitanja druge brige, za Europljane je apsolutno neophodno udruživanje za proširenje učinkovitosti novčanih mjera koje poduzimaju za sebe na tržišta u nastajanju, počevši od Afrike”, ocjenjuje Strauss-Kahn. Smatra također da proračunske potpore i mehanizmi podrške poput produljenja s kraćim radom u Francuskoj idu u pravom smjeru. “Ali mjere su nedovoljne s obzirom na veličinu šoka”, dodaje.
Također misli kako se ponuda ne može podržati samo financijsk i i to je, kaže, vjerojatno najveća slabost američkog početnog plana za podršku. Skeptičan je prema mogućnosti Kine da sada učini ono što je učinila 2009. godine kada je pokrenula titanski plan oporavka svojega gospodarstva i potaknula globalni rast. “Kineska manevarska mogućnost sada je slabija: rast je oslabio, a ukupni dug države, javni i privatni, prelazi 300 posto BDP-a, u usporedbi sa 170 posto prije krize 2008. Toliko da mjere koje je najavio Peking trenutačno ne prelaze 1,2 posto BDP-a”, obrazlaže Strauss-Kahn. Vjeruje kako su u pravu oni koji prognoziraju da će doći do fragmentiranja globalizacije i do preseljenja dijelova proizvodnje iz Azije u Europu. Kriza, tvrdi Strauss-Kahn, postavlja i pitanje demokratskog modela u novim uvjetima.
“Biramo predstavnike za koje vjerujemo da će moći provesti politiku kojoj težimo i za koju im vjerujemo. Ali taj se pristanak i povjerenje sve više potkopava jer je ‘Zeitgeist’ (Duh vremena) manje u općem interesu nego u gomilanju određenih interesa”, zaključuje Staruss-Kahn. Kako francuska, tako i hrvatska Vlada put dugoročnog oporavka zemlje koja je suočena i s neizvjesnošću drugog vala na jesen ne može postaviti i graditi sama te će se morati, osim na Bruxelles, osloniti i na ljude izvan svoje koalicije i političke obitelji. Vlada je do sada dijelom uspjela suzbiti veći gubitak radnih mjesta i zatvaranje proizvodnje, no mnoge radikalnije opcije mogle bi se naći na stolu ako se zdravstvena kriza u Hrvatskoj produbi. Zemlji će trebati puno jedinstva. Čak bi i formiranje vlade nacionalnog jedinstva moglo doći na dnevni red. Karte se srednjoročno i dugoročno ponovo miješaju i u ekonomiji i u politici Hrvatske, Europske unije i svijeta. Hrvatska mora pripremati svoje mjere za tu tranziciju. Naravno, još nije bilo pravih prilika da nova Vlada i opozicija vode razgovore o nekom novom krugu mjera za jačanje stabilnosti ekonomije, funkcioniranje obrazovanja i nastavak državnog podupiranja tvrtki i radnih mjesta sve dok se stvari ne normaliziraju. Ali, politički razgovori o politikama koje bi u širokom rasponu bile usmjerene na bolju budućnost Hrvatske moraju brzo početi jer su uvjeti za okupljanje oko nacionalnog interesa ispunjeni. Istraživanja pokazuju da bi značajan broj otpuštanja izazvanih bolešću COVID-19 mogao ostati trajan i da postoji velika nejednakost prema onima koji ne mogu svoj posao raditi od kuće i zato takvima Vlada mora više pomoći.
Plenković uzalud pruža ruku
Ono što je do sada bio sadržaj rivalstva između Vlade i oporbe mora se modernizirati i usmjeriti prema rješavanju posljedica pandemije. Opozicija se može uključiti u taj meč a da time ne nanese sama sebi štetu i oslabi svoju ulogu političkog protivnika. Političke ideje, koje god simpatizirali, desne ili lijeve, ne mogu imati težinu ako im nije cilj rješavanje egzistencijalnih problema s kojima se muči golema većina dok korona divlja više nego prije tri mjeseca. Opozicija je nedavno jedinstveno odbila neformalni sastanak s Andrejem Plenkovićem i njegovu ispruženu ruku, iako je prije izbora, a i nakon njih, upozoravala da Hrvatsku čeka užasna kriza na jesen.
To jedinstvo oporbe trebalo bi dobiti i druge, korisnije oblike od sadašnjeg korona populizma, pogotovo što im je premijer Plenković, svjestan težine hrvatske, europske i globalne situacije, ponovno pružio ruku i nakon što je izabran u Saboru. I populistička briga opozicije bolja je nego ništa, ali nije politika i ne može pomoći Hrvatskoj. Politika bi bila kada bi opozicija napravila detaljnu analizu što je bivša Vlada propustila, a nova mora učiniti kako bi Hrvatska usred i nakon pandemije krenula naprijed te se fokusirala na korisno svađanje oko razvojnih i zelenih projekata za koje Hrvatska planira potrošiti 22 milijarde eura što joj ih osigurava Europska unija. Kako će se razvijati odnosi između oporbe i Vlade u bitnome ovisi i o SDP-u kojem je na ovim izborima pripalo mjesto vođe opozicije iako to ne izgleda uvijek jasno. Naime, u Hrvatskoj se to opozicijsko liderstvo često ignorira i traži mišljenje onih koji imaju marginalnu snagu u politici. To nije običaj u razvijenim demokracijama. SDP čeka posao ne samo moderniziranja sebe kao stranke, nego i cijele opozicije, kroz pokušaje postavljanja novih pravila u odnosima s Vladom, takvih pravila koja će povećati šanse za rješavanje problema cijele Hrvatske u odnosu na traženje političke koristi za sebe.
Neznam kako ljudi puše stabilnost? Hrvatskoj trebaju PROMJENE i to brzo i radikalno. Stabilnost je održavanje statusa quo kakvog imamo od socijalizma prije 90ih.