Za uspjeh u nekom poslu nerijetko je važnije koliko je kvalitetna startna pozicija od volje i sposobnosti da se nešto napravi. Svaka faza u političkom životu Hrvatske nosila je svoje pluseve i minuse, svaku se garnituru ispraćalo stotinama prigovora, svaku je pratilo gunđanje većeg ili manjeg dijela javnosti da je bila neuspješna, inertna, nedemokratska... Ali, za Hrvatsku je iz svake faze proizašlo nešto dobro. Svaka ju je Vlada odgurala korak naprijed. Često je to bilo i teško i sporo, ali je išlo.
I zato, koliko god se opravdanih primjedbi moglo izreći donedavnom premijeru Račanu, on je potpuno u pravu kad kaže da je njegova Vlada ostavila nasljednicima solidno polazište, puno bolje od onoga koje je koalicija imala 2000. kad je preuzela vlast. Tada je - a prošle su samo četiri godine - Hrvatska bila izolirana, bilježila je negativan gospodarski rast, imala je trostruko veću inflaciju, a opća nelikvidnost je prijetila začepljenjem svake pore gospodarstva. Račanova je Vlada mnogo toga riješila ili barem ublažila, a zemlja je krenula naprijed.
Ni najveći Račanovi protivnici ne mogu mu osporiti efikasnost u formalnom približavanju Hrvatske EU. Uostalom, priznanje za to Račanu daje i Sanader. Dakako, to ne znači da Sanaderovu Vladu ne dočekuju problemi nastali u prethodnoj fazi. Novi premijer s pravom ističe da je vanjski dug od 20 milijardi dolara probio sve granice tolerancije, da je industrijska proizvodnja usporena, a 340.000 nezaposlenih zabrinjavajući podatak. Usprkos tome, njegove su startne pozicije bolje od Račanovih. Sanadera nitko neće prokazivati niti kao neprijatelja Hrvatske niti kao preodjevenu komunjaru koja rasprodaje nacionalne interese. Premijerski mandat Ive Sanadera već na samome početku nosi u sebi veliku političku ironiju. On će napraviti ono što je Račan htio, ali se nije usudio, što zbog nedostatka osobne hrabrosti, što zbog političkog elektriciteta koji je prijetio zemlji.
Ivo Sanader danas bez ustručavanja uvodi Srbe u Vladu, surađuje s njima u Hrvatskom saboru i bez skrivanja bazira stabilnost svoje Vlade i na potpori srpske zajednice i njihovih zastupnika. Stupanjem u politički odnos sa SDSS-om - koliko god je riječ o pragmatičnoj potrebi premijera koji nema jaku vlastitu većinu u Saboru - Sanader bez straha od bilo čijih prigovora izvlači Srbe iz političkog geta i pretvara ih u političke partnere. SDSS, kao stranka koja ih politički predstavlja u ovom mandatu, dobiva mjesto zamjenika ministra obrazovanja, te pomoćnike ministrima kulture, poljoprivrede, zdravstva i socijalne skrbi, pravosuđa, obnove, unutarnjih poslova i gospodarstva. Iako ga sporazum s SDSS-om na to ne obvezuje, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul pozvao je SDSS da ponudi kvalitetne ljude za hrvatsku diplomaciju. Takvu politiku rado bi bio vodio i Račan. Ali, kako?
Sjetimo se splitskog prosvjeda protiv "odhrvaćene Vlade", "skupljača kestena" koji čuvaju generala Bobetka od izručenja Haagu, gospićkog vezivanja u lance... Sanaderu su okolnosti povoljnije i u tom pogledu. Uostalom, jedan od ljudi koji su se u Gospiću vezivali lancima u znak prosvjeda zbog suđenja generalu Norcu danas je potpredsjednik Sabora izabran iz Sanaderovih klupa. To što radi Sanader nije svima u Hrvatskoj drago, ali i to je jedan od spominjanih iskoraka.
