Svetozar Rittig fascinantan je lik u jugoslavenskoj i hrvatskoj povijesti kraja 19. i prvih šest desetljeća 20. stoljeća. Katolički svećenik, intelektualac, političar, povjesničar, mecena, humanitarac i humanist, partizan, ministar u komunističkoj Vladi Narodne Republike Hrvatske i predsjednik komisije zadužene za vjerska pitanja i uređivanje odnosa između nove države i svih vjerskih zajednica, a napose Katoličke crkve.
O Rittigu smo razgovarali s diplomiranom teologinjom, doktoricom povijesti i znanstvenicom Hrvatskog instituta za povijest Margaretom Matijević, autoricom prve velike historiografske monografije o njegovu životu, liku i djelu. Boraveći u Topuskom kao član britanske vojne misije pri Glavnom štabu Hrvatske, s Rittigom se često družio i kao katolik njegove mise pohađao Evelyn Waugh. Taj engleski obavještajac i poznati književnik Rittiga je u dnevničkim zapisima nazvao vrijednom vezom “između partizana i pristojnosti”, “misleći pod pristojnošću na građansko društvo, standarde zapadnih demokracija”, kako u uvodu svog rada tumači Margareta Matijević. Odatle i naslov njezine knjige “Između partizana i pristojnosti” koju su, s podnaslovom “Život i doba Svetozara Rittiga (1873.– 1961.)”, potkraj prošle godine objavili izdavačka kuća Plejada i Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
Kako se u vašem radu isprepleću teologija i povijest?
Teolog mora naći pravu mjeru, poštovati tuđi dobar glas i vrednotu istinoljubivosti. Paziti da ne prešuti sve što nekome ide u prilog ili pretjerano naglasi ono za što čovjek jest kriv. To je filigranski posao, vaga je apotekarska. Meni je moralni imperativ pisati istinu, a opet, uvijek ću biti pod prismotrom, da ne favoriziram “svoje”. I to je u redu. Ponešto poznajem kanonsko pravo, liturgiju, ekleziologiju, to pomaže u poslu, zato je nekako prirodno, očekivano da se fokusiram na crkvenu povijest.
Što vas je privuklo liku i djelu Svetozara Rittiga?
Dugi niz godina bio je prisutan na javnoj sceni. U Khuenovo vrijeme kratko u zatvoru. Strossmayer ga očinski usmjerava. Kao frankovac dospio je u Sabor Trojednice. Za monarhističke Jugoslavije mecena, prvi župnik Zagreba, prijatelj kralja Aleksandra. Godinama je čuvao dobar glas Crkve u gradskom zastupstvu svojim socijalnim istupima, pisao kao ortodoksni katolički intelektualac, pomagao Istrane. Stigao je otići u partizane i na kraju postati nestranački ministar u komunističkoj vladi. Ne treba zaboraviti njegov znanstveni rad, naobrazbu, doprinos kulturi. Zanimljiva je to osobnost, to me privuklo. Biografija dopušta širinu, portretira i vrijeme kroz čovjeka. To je velik izazov, treba balansirati, probrati valjane izvore, staviti naglasak na prava mjesta. Zahtjevan posao, dugotrajan, no srećom, moj izdavač Ilija Ranić bio je jobovski strpljiv sa mnom.
Svojedobno sam bio preneražen vidjevši kako jedan vaš kolega, pišući o Rittigu kao čovjeku, sasvim ozbiljno i bez ograde uzima u obzir i navodi što je o njemu pisao Ante Pavelić. Je li, s gledišta povjesničarske struke, moja laička preneraženost na mjestu?
U našem poslu morate pribaviti što više izvora, svake provenijencije. Ima istraživača koji probiru građu selektivno, prihvaćaju bez provjere ono što potvrđuje njihovu tezu, a odbacuju sve ostalo. Treba se zabrinuti ako takav rukopis dobije pozitivnu recenziju.
Svi osvrti na vašu knjigu hvale vašu nepristranost i objektivnost. Zašto su te kvalitete toliko rijetke u pristupu Svetozaru Rittigu?
Historiografija je dobar seizmograf demokratičnosti društva. Što više služi politici, to je društvo totalitarnije. Profesionalni povjesničar mora biti neutralan arbitar, bez velike strasti. To nam nalaže čast profesije. Svaki rat i stradanje, nas i njih, tko god bio Drugi, moramo gledati jednako kao i rat Rima i Kartage. Tko to nije u stanju, bolje da ne radi ovaj posao.
Kako biste opisali Rittigovo jugoslavenstvo, a kako njegovo hrvatstvo? Je li jedno ikada isključivalo drugo?
Nije, nikada. Rittig, osobno, je uvijek bio Hrvat, ali veći dio života politički Jugoslaven, pa je iz naše kolektivne memorije nestao s Jugoslavijom. Za države koje su kroz povijest dijelom ili potpuno bile dio Osmanskog Carstva, često kažemo da još mentalno žive pod mrtvom rukom islama. Tako i mi, još uvijek živimo pod mrtvom rukom Jugoslavije. Pretjerano smo opterećeni prošlošću te zemlje. Jugoslavija je bila, naprosto, jedan politički skrojen projekt, u konačnoj bilanci neuspješan, ne treba je divinizirati niti se smije demonizirati. Danas je prošlost te države istraživačko pitanje kao i svako drugo.
Isto se pitanje može postaviti o činjenici da je u mnogim pogledima Rittig zapravo bio konzervativan katolik i klerikalac, a s druge strane gotovo pa socijalist?
Po prirodi je bio prilagodljiv, znao je promijeniti mišljenje, po potrebi reinterpretirati ranije stavove. No, svejedno, iako nije jednako govorio 1907. i 1947., neke granice nije prelazio. Dobro je poznavao socijalni nauk Crkve koji je dosljedno zastupao.
Je li točna konstatacija da Rittiga Kaptol nije volio, a ne voli ga ni danas?
Kako kad. S Bauerom je dugi niz godina bio blizak, bio je njegov čovjek od povjerenja, diplomat. Spremam kritičko izdanje Dnevnika nadbiskupa Antuna Bauera za tisak, mogu to potvrditi. Stepinac je bio drukčiji, mlad čovjek, energičan. Zvao ga je, kao ordinarij, na neke projekte, potkraj tridesetih, no rat ih je odveo na različite strane. Otud je razumljiv njihov kasniji nesporazum. Crkva danas, većim dijelom, nasljeduje Stepinca i tu nema mjesta za Rittiga.
Je li i u jednom katoličkom glasilu barem registrirano objavljivanje vaše knjige?
Je, nedugo nakon što je knjiga objavljena. Recenzenti rukopisa dvojica su serioznih znanstvenika, dr. sc. Stjepan Matković, čija se pisana produkcija ubraja u sam vrh hrvatske historiografije, i dr. sc. Slavko Slišković, svećenik, dominikanac, pročelnik Katedre crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Što se tiče neke crkvene percepcije, jedan je vrijedni bosanski franjevac već objavio prikaz u “Bosni Franciscani”. Ne vjerujem da će ostati na tome. Uvijek kažem da je svaka kritika dobrodošla i obradovat će me da se “Rittig” u Crkvi čita i da se o njemu piše.
Zašto je Crkvi u Hrvatskoj Svetozar Rittig zbog svoje suradnje s partizanima i komunistima ipak i dalje uglavnom samo “izdajnik” kojeg se radije prešućuje, dok se s druge strane inzistira na svetosti, dakle apologiji ukupnog djelovanja Alojzija Stepinca?
Nisam pravi adresat za to pitanje. Neki svećenici su uviđali njegove zasluge, izricali tople i zahvalne riječi i kad više nije bio živ. Kod nas je Crkva u nekom grču, u strahu od svake kritike. U Njemačkoj je najnormalnije da se u službenom biskupijskom vjesniku objavi biskupova uskrsna poruka, a već nakon tri stranice oštra i polemična kritika na tu istu poruku. Nekad kad čitam istupe dijela Crkve u Hrvata, pomislim da se i evanđelje po novome na hrvatski prevodi kao što se u komunizmu prikazivao “Ben Hur”, bez pola svoga sadržaja.
Premda kao čitatelj u vašoj knjizi nisam za takvo što našao ni najmanjeg povoda, u nekim ste medijskim osvrtima ipak optuženi za favoriziranje Rittiga i demoniziranje Stepinca. Kako to doživljavate?
Rijetko ćete danas naći klasičnu krivotvorinu, razmjerno je lako otkriti podmetnute, lažne dokumente. Povijest se danas krivotvori gotovo isključivo prešućivanjem. Vjerujem da ima pojedinaca koje bi obradovalo da se objavljuje samo frizirana povijest, da preskočimo neugodnosti, ono što nam ne služi na čast i ne ide u prilog. Kao novine za vrijeme cenzure,
bijelo neispisano polje. Ja nikad neću tako raditi.
Koliko bi naša povijest bila drukčija da je Stepinac poslušao Rittiga koji ga je, ne dovodeći u pitanje opravdanost njegovih zamjerki i protesta upućenih novoj vlasti, molio i gotovo preklinjao da bude odmjereniji i pomirljiviji?
Zločini neposrednog poraća ne služe na čast ratnim pobjednicima, koliko god njihova borba bila pravedna. Iako komunisti nisu nudili iskrenu suradnju, bilo je puno mjesta na kojima se moglo svjedočiti svoje kršćansko uvjerenje, prepoznati tuđa patnja, ponuditi pomoć, pridonijeti suživotu. Da nije bilo procesa Stepincu, pedesete bi protekle u pomirljivijem tonu, brže bi se normalizirale prilike u državi. Svi bi time bili na dobitku.
Koliko je Rittig bio akter, a koliko samo alat u rukama komunističke vlasti i koliko je iskreno bilo Titovo pružanje “ruke pomirenja” Crkvi? Bi li, primjerice, bez Rittigova utjecaja uopće opstala katolička sjemeništa koja je, kako navodite u knjizi, Beograd već 1947. odlučio sva zatvoriti, a hrvatsko rukovodstvo s Bakarićem se oglušilo?
Pa u to vrijeme, u lipnju 1945., Titu nije trebao sukob, a vrijedio je još i pokoji saveznik. Vanjske granice nesigurne, na potpunu vlast još treba pričekati. Sa Stepincem se obračunao kasnije, iduće godine, kad je bitno ojačao. A ostanak sjemeništa pišem Rittigu u zaslugu. Po prirodi oprezan i suzdržan, Bakarić se pouzdavao u njega kad su pretresali vjerska pitanja i crkvene stvari.
Što smatrate Rittigovim najvećim manama, pogreškama i propustima?
Rasipao je talente. Za svoje vrijeme bio je vrlo obrazovan, ali po prirodi megaloman, započinjao previše, gurao se čak i tamo gdje je bilo očito da neće stići sve odraditi. Mogao je biti prvorazredan povjesničar, da nije prerano odustao, nema ih puno koji se citiraju nakon stotinu godina. Dugo se bavio politikom, a odstupio i pasivizirao baš kad nije trebalo, početkom tridesetih. Možda je mogao ublažiti radikalizaciju dijela Crkve, bilo je to vrijeme jačanja „katoličkih boljševika“, da ukradem izraz pjesnika Borisa Marune. Šteta što nije.
Je li općerašireno mišljenje da je Tito od Stepinca tražio da Crkvu u Hrvatskoj odcijepi od Rima utemeljeno, ili je riječ o mitu?
Iako su mi nedostupni brojni arhivi, čiji sadržaji bi mogli baciti jasnije svijetlo na to pitanje, mislim da je to u stvarnosti bio nesporazum u komunikaciji. Prevelika se važnost daje usputnim riječima. Ako je Tito kazao: Crkva treba biti više nacionalna, nije time operativno zahtijevao raskol s Vatikanom, sad i ovdje. Uostalom, kakvu bi korist Tito imao iz te iznuđene šizme, sigurno beznačajno malog dijela katolika. Možda je to bila neskrivena želja ocvalih boljševika koji su još 1947. pokušavali kadrovirati po Kaptolu, ali više je tinte potrošeno na jednom sastanku Komisije gdje se raspravljalo kako odvratiti sjemeništarce od studija bogoslovije, nego na sva ta svjedočanstva.
Rittig je smatrao, kao i komunistička vlast, ali i neki ljudi u Crkvi, da je Stepinac nakon rata trebao sam odstupiti, povući se u Rim i prepustiti mjesto nekom drugom.
Koliko znam, Stepinac je odlučivao samostalno, žestoko Pastirsko pismo u rujnu 1945. pisao je iz uvjerenja, ne po nalogu, ostanak je bio njegova volja, mučeništvo njegov izbor. Prije bi umro nego kapitulirao u tom svom ratu protiv komunista. Sveta Stolica je redovito podržavala odluke svojih pastira u tzv. Drugom svijetu.
U povijesti nema crno-bijelih likova. Vi pokazujete kako je Rittig zauvijek bio zahvalan Stepincu što mu je spasio život tako što mu je sam preporučio da se skloni od ustaša na slobodni partizanski teritorij, kao što je kasnije tamo poslao i svećenika Ivana Kokota koji se također zamjerio ustašama.
Točno, nema. Vama novinarima nije vijest da je 300 autobusa sretno pristiglo na kolodvor, ali ćete prodati novine ako se jedan survao u provaliju. To je normalno, novine od toga žive. No povijest nije žurnalistika, nama je važno gledati cjelinu, spomenuti i dobre i loše strane, sve što možemo pronaći i što može izdržati kritiku izvora.
Zašto, po vama, Stepinac nije udovoljio Rittigovim molbama da prema partizanima, ako ništa drugo, zauzme isti stav kao prema ustašama pa da, primjerice, i u partizane uputi vojne svećenike kao što su ih imale oružane snage NDH?
Od prvog dana kad je postao ordinarij grozio se komunista, kako da surađuje s njima? Sam je priznao da oni, iz njegove zagrebačke perspektive, prije 8. svibnja 1945. nisu bili vlast. Tko su za njega partizani tijekom rata? Gerila, s komunistima na čelu, većim dijelom Srbi. Mladi, nemilosrdni, obećavaju preokrenuti svijet, rame uz rame sa ženama. Gotovo pa jahači apokalipse. On u njima uglavnom ne vidi stradalnike, žrtve, mučenike. On se njih boji, oni su mu prijetnja. Mnogim katolicima u Europi smetali su komunisti u pokretu otpora, od Italije do Francuske. Nije se ni Crkva u Njemačkoj snašla, to je poznato. I čestit njemački katolik morao je „zaplakati“ već nad Poljskom 1939., a ne samo nad Njemačkom 1945., ili nije katolik.
Možete li usporediti intenzitet, učestalost i žestinu Stepinčevih intervencija i protesta tijekom četiri godine NDH s onima iz 1945. i 1946.?
Iako osobno mislim da su njegovi prosvjedi protiv ustaških zločina obzirni, rijetki i u rukavicama, a protiv komunističkih redoviti, žestoki i bez uvijanja, za točan odgovor na ovo pitanje trebalo bi napraviti temeljitu komparaciju, u kojoj bi se analizirale sve njegove intervencije. Kad vidite žestinu njegovih prosvjeda, još za Kraljevine, za neka nevažna, drugorazredna pitanja, naravno da mislim da su njegovi prosvjedi 1941. mlaki i nedovoljni. Rittig mu je posebno zamjerio šutnju o položaju SPC-a, bratske crkve dovedene na rub propasti i nestanka. On je imao pravo prigovarati na progone vjernika 1945., naravno, ali i dužnost prosvjedovati protiv progona Drugih, prije toga. U arhivu sam pronašla dokument, dostupan je svakome, a riječ je o pismu iz sela Drežnik, na Kordunu. Potpisalo ga je 89 muškaraca, sami su se deklarirali kao “kućedomaćini”, znači, predstavljali su, po svoj prilici, nekoliko stotina ljudi. Listom Srbi. Što pišu poglavniku na svetkovinu Velike Gospe 1941.? Da žele postati Hrvati, rimokatolici. Došlo im tako, promislili, čitali sigurno Tomu Akvinskog i Duns Scota? Svi, dje čaci i udovice majke, odjednom spoznali spas duše u Katoličkoj crkvi? Ili je istina sažeta, u prvoj rečenici: “da nas uzmete u zaštitu i poštedite naše živote”. To je ustaški igrokaz s vjerom. Sama ta prevjeravanja zahtijevala su trenutačnu ekskomunikaciju iz Crkve. No, krajem te iste 1941. Stepinac piše papi kako su za revitalizaciju katolištva najbolje perspektive. U vrijeme dok kompozicije odvoze ljude u logore? Direktno ubojstvo nevinoga predvodi na listi u nebo vapijućih grijeha, a do kraja 1941. ubijeno je mnogo nevinih koje su ubili oni s katoličkim krsnim listom u džepu, kako je pisao biskup banjalučki Alfred Pichler. Ne znam, možda netko bolje zna, kad su to hrvatski katolici pali niže nego 1941. Kakva revitalizacija katolištva?
Mislite li da bi Stepinca već i ustaški režim učinio mučenikom da se istom žestinom obrušavao na njihove zločine kao kasnije na komunističke?
Bar donekle, kao zagrebački nadbiskup, bio je zaštićen samim položajem. Komunisti nisu njegovi, ali ni on nije njihov. Drukčije je bilo s ustašama. Oni su deklarativno katolici, možda bi mu tolerirali žešće prosvjede neko vrijeme, sigurno ne zadugo. Osobno nisam sigurna da bi ga smaknuli, prije izolirali u kakav poluzatvor. No to su nagađanja kojima u historiografiji nema mjesta.
Opisali ste i Rittigove zasluge za očuvanje i nastavak djelovanja važnih kulturnih institucija, uključujući i Maticu hrvatsku. Obnovio je, odnosno ponovo utemeljio Staroslavensku akademiju – kasnije institut. Zašto je i Republika Hrvatska 1991. izbrisala i posljednji Rittigov spomen uklonivši njegovo ime iz naziva Staroslavenskog instituta i treba li to ispraviti?
Staroslavenski institut boravi u prostoru koji mu je Rittig osigurao, s krasnom knjižnicom jezgru koje im je on ostavio. Okupio je prve stručnjake, osigurao im sredstva za rad, kontaktirao sa znanstvenicima izvan zemlje. I za manje od toga bi zaslužio ime u naslovu Instituta. Ako smijem napomenuti, kao humanist, očekivala sam više od demokracije i mislim da smo premalo puta prevalili u trideset godina. Vraćenjem imena i časti Svetozaru Rittigu pokazali bismo da smo zreliji narod, veći ljudi.
Tito pobio 660 subrace svecenika, ali ritig stepincu savjetuje pomirljivost i suradnju s komunistima. Boze sacuvaj budala, i ritig, i pofuck i matijevic.