Katalonija i njen neuspio pokušaj borbe za nezavisnost potpuno su zaokupili europsku javnost i medije.
Kada se objektivno pogleda, postaje jasno da je sada već bivši katalonski lider Carles Puigdemont unaprijed znao da njegov suludi salto mortale sigurno neće uspjeti. Da je na referendum izašlo 90 posto Katalonaca i da je od toga broja njih devedeset posto glasalo za nezavisnost, bio bi to znak da se raspoloženje promijenilo, da postoji nezadovoljstvo. Za političkog lidera bio bi to trenutak u kojem bi trebao početi promišljati o svojim budućim koracima, pregovorima... Bio bi to trenutak kada bi trebalo prikupiti svu političku lukavost i vještinu da se dobije što više, a izgubi što manje. No cijela ova brzopleta predstava Carlesa Puigdemonta čini mi se više kao pokušaj uzdizanja svoga političkog ega i pokušaj da se pošto-poto, na ovaj ili onaj način, uđe u povijest. Jučerašnju vijest o tome kako je cijela katalonska vlada “emigrirala” u Belgiju vidim kao neki bizarni pokušaj da sami od sebe stvore nacionalne mučenike, vladu u egzilu koja nije mogla učiniti ništa drugo nego pobjeći. Tko zna koliko će još činova imati ovaj politički vodvilj. Čini mi se da bi se sve ovo moglo usporediti s kazališnom predstavom za koju je već zakazana premijera, a pisac tekst još nije ni počeo pisati. Bavit ćemo se mi ovim vratolomijama još dugo, a istovremeno neke prave krize i tragedije prolaze mimo svjetske javnosti kao da se apsolutno ništa ne događa. Tu i tamo pojavi se poneki “fleš”, neki tekst ili fotografija koja nas zgrozi i podsjeti na neke katastrofe. Fotografija izgladnjele sirijske bebe objavljena prošloga tjedna bila je podsjetnik na to da rat tamo još uvijek ne staje i da su njegove posljedice još uvijek stravične.
Jučer me šokirala i vijest da Bangladeš planira sterilizaciju Rohindža koji su u strahu od pokolja pobjegli u njihovu zemlju. Bangladeške vlasti kažu kako ne žele da se oni dalje razmnožavaju i da u osnovi ne znaju ni što će s dvadeset tisuća trudnica koje su došle kao izbjeglice. Zapravo znaju! Uvjeti u izbjegličkim kampovima tako su stravični da novorođene bebe imaju minimalne šanse za preživljavanje. Međunarodnim humanitarcima i organizacijama ne daju da pomognu kako bi i majke i bebe preživjeli.
Tu je i jedno zanimljivo istraživanje iz Venezuele. Znanstveno istraživanje provedeno na vrlo velikom broju ljudi pokazalo je da je gotovo 80 posto stanovništva te zemlje jako smršavjelo od početka velike političke i gospodarske krize. Uz to preko granice s Kolumbijom svaki dan legalno pređe oko 25 tisuća ljudi iz Venezuele, a njih oko tri tisuće nikad se ne vrati natrag. Postaju izbjeglice! Svaki mjesec između 80 i 90 tisuća ljudi bježi iz svoje domovine ponajprije zato što su gladni i bolesni.
U usporedbi sa svim ovim katalonska predstava doima se kao apsurdna groteska. Sinoć sam na televiziji čula misao jednog budističkog svećenika o čudima. Čovjek kaže da bi najveće čudo bilo kada bi se radikalno promijenila ljudska svijest jer bi tada većina problema doista bila potpuno riješena.
