Bilo je sanjivo jutro toga 8. siječnja 2010. na autocesti prema Budimpešti nedaleko od Savolyja. Padala je sitna kiša. Silnu monotoniju, koju je pojačavao jednolični zvuk brisača, najednom je prekinuo strahovit udarac. U trenu, Radimir Čačić, vozač dvije tone teškog chryslera, zabio se u upola lakšu škodu fabiju. Posljedice su bile stravične. Krhotine i stvari ležale su svud unaokolo na mokroj autocesti. Na mjestu nesreće poginuli su György Lipták (60) i Imréné Antal (81), dok je jedna od putnica, Zoltánné Hitter, teško ozlijeđena.
Ako je suditi prema javnim nastupima u posljednje dvije godine, nesreća u Mađarskoj otupila je njegovu britku oštricu, ukrotila aroganciju. Hrvatska javnost upoznala je jednog puno tišeg, poniznijeg Radimira Čačića, HNS-ova prvaka – sve do izborne pobjede. Već drugoga dana, nakon razgovora s koalicijskim partnerom Zoranom Milanovićem, grubo se otresao na novinare, pokazao silnu nervozu, kakva ne bi trebala biti svojstvena izbornim pobjednicima. Nije to teško protumačiti. Nadomak je trona – položaja drugog najmoćnijeg čovjeka u državi – a tik do njega ponor, "dubok" pet godina zatvora, koliko mu prijeti. Nije to ni izbliza ono što je za sebe sanjao novi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva.
Temeljne odrednice: rad i mir
Otac Radimira Čačića svoga je sina, rođenog 11. svibnja 1949. u Zagrebu, nazvao po dvije temeljne odrednice kojima se rukovodio u životu, po radu i miru.
– Čačići su Hrvati Bunjevci, ali ne ona poznata grana koja se spustila u Panoniju. Moji preci ostali su u primorskom području, i to još početkom selidbe Bunjevaca, kad su tek krenuli iz hercegovačke Bune preko Svilaja. Djedovi i pradjedovi bili su mornari i radnici u kamenolomima. Još u stara vremena svi su bili kršniji muškarci od mene. Ispao sam najmanji potomak te familije iako sam visok 1,90 metara – kaže Čačić, koji će se nerijetko predstaviti i kao Ratko, u svojoj knjizi "Ostvarenja" iz 2007. Napisao ju je sa suradnicima i njome tada krenuo u predizbornu kampanju računajući, kako je isticao u intervjuima, na visoku poziciju u Vladi. O crticama iz Čačićeva života piše njegova stranačka kolegica Sanja Konig, a u knjizi se, među ostalim, može iščitati kako je kao dijete u osam godina promijenio pet osnovnih škola, sve dok je, kao i 7. gimnaziju, nije završio u Zagrebu, nakon čega je upisao Arhitektonski fakultet. Poslijediplomski program odveo ga je na J. F. Kennedy School of Government, na Sveučilištu Harvard.
– U tim neprekidnim upadima u kompaktne sredine razradio sam način kako se uklopiti i izboriti za opstanak. To me naučilo prilagođavanju, očekivanju pravog trenutka i neispuštanju prilika iz ruku. Ne sjećam se da sam baš pretjerano učio, no iz svih tih škola ne bih mogao nabrojiti nijednu upečatljivu impresiju, osim poneke ljubavi. Još u gimnaziji otac mi je usadio obvezu da se odlučim o svojim životnim i poslovnim ciljevima te da sve to lijepo napišem na papir – govori Čačić. Papir na kojem je kao gimnazijalac izložio svoj prvi petogodišnji plan podijeljen u deset točaka godinama se čuvao u obitelji.
Otac Milan, inače pravnik, rođen je u Sisku i bio je godinama visokopozicioniran u pravosudnoj hijerarhiji te republičkoj vladi. Karijera mu je završila 1973., kada je sa 49 godina "ubrzano" otišao u mirovinu s mjesta republičkog javnog tužitelja. Majka Dragica podrijetlom je iz Posavine, rođena je u selu Dubrovčak. Djed je, kao i pradjed, vodio tesarsku zadrugu, a baka poljoprivredno imanje.
Čačić se prisjeća i da je, iako je bio odlikaš, u četiri godine zaradio četiri isključenja, ali svaki put zbog drugog razloga. Tako je, primjerice, u četvrtom razredu gimnazije isključen jer je bio drzak nakon što mu je profesor iz hrvatskog namijenio vrlo dobar tvrdeći da ima loš rukopis i da nijednu njegovu zadaću ne može pročitati.
– Rekao sam mu da se ne šali s ocjenom, da ja ionako suvremenu književnost znam bolje od njega – navodi Čačić.
Srušio rekord fakulteta
Tijekom srednje škole želio je biti mornar, no na pučinu se ipak nije otisnuo. Na Arhitektonskom fakultetu, smjeru konstrukcije, diplomirao je 1973. u rekordnom roku, kao prvi u svojoj generaciji – zato što je u grupi od sedmero studenata koja je prva diplomirala bio prvi po abecedi. Prisjeća se i da je nakon što je apsolvirao u najkraćem roku prijavio odjednom svih 14 preostalih ispita. Tadašnji je rekord bio tri položena ispita u jednom danu, dok ga upravo on, pohvalio se, nije srušio. S četiri ispita.
Svoje prve ugovore sklopio je s ocem – i ubrzo naučio kako ih unovčiti. Otac je potpisao da će mu platiti za svaki ispit i kolokvije koje položi s ocjenom višom od tri, a snizi li prosjek, to će obračunavati sinu. – Posebno ga je "uništila" ta serija od 14 posljednjih ispita. Zadužio se i podigao kredit kojim si je sam kupio starog fićeka, prisjeća se Čačić.
Marija, idemo u Varaždin!
Početkom studija upoznao je suprugu, Varaždinku Mariju, kojom je oženjen više od 30 godina, a nakon završetka fakulteta i putovanja po Europi, 1973. zaposlio se u poduzeću Interpublic u Zagrebu i radio uglavnom za američko Ministarstvo vanjskih poslova, za koje je realizirao međunarodne izložbe u Moskvi i Brnu. Nakon samo godinu dana "iznajmili" su ga američkom Ministarstvu vanjske trgovine, pa je s 24 godine postao ovlašteni predstavnik, odnosno direktor međunarodnih izložbi koje su tada bile organizirane u istočnoj Europi. Stigla je i ponuda za prelazak u njihovo sjedište u Švicarskoj, na mjesto stalnog predstavnika za Europu.
– Ubrzo su se počeli nazirati i limiti tog bogodanog posla; u njemu zapravo nema širenja horizonata. Počeo sam se osjećati kao da sam dobrim autom zapao u snijeg. Ništa se novo poslovno nije događalo. U to doba pao je i dogovor sa suprugom Marijom: Idemo u Varaždin! – ispričao je.
U "gradu baroka" zaposlio se u poduzeću Zagorje, no od male projektne kuće sa sedmero zaposlenika Čačić 1978. godine, zajedno s nekolicinom suradnika, formira tvrtku Coning, kojoj je glavni direktor. Osamdesetih godina prošao je put od optužbe za rušenje samoupravnog poretka do dobitnika nagrade za uspješne privrednike "8. maj" i izbora za najuspješnijeg menadžera Hrvatske.
Ide ga i politika: na izborima 1990. kao nezavisni kandidat u Koaliciji narodnog sporazuma ima najveći postotak glasova među oporbenjacima u Hrvatskoj, a iste je godine imenovan u komisiju za izradu prijedloga novog Ustava. Suosnivač je HNS-a i predsjednik stranke od 1994. do 2000., a za saborskoga je zastupnika izabran u tri mandata. U Vladi Ivice Račana bio je ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a uz njegovo se ime vežu projekti autocesta i društveno poticane stanogradnje.
Kada je 2005. godine postao županom Varaždinske županije, uveo je i model javno-privatnog partnerstva, kojim je sagrađeno više od 50.000 kvadrata školskih prostora. Neki će reći – uspjeh, drugi – katastrofa. JPP je teret općinama i gradovima idućih 20 do 30 godina. – Čačić je zadužio županiju za milijardu kuna – prozvali su ga hadezeovci. Zbog burnih zbivanja u lokalnoj vlasti optuživali su ga i za političku trgovinu, a upravo je zbog JPP-a prije tri godine smijenjen s mjesta župana. Tada je također “pukla ljubav” između Čačića i bivšeg varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka.
– Nismo dobro surađivali i zato smo se i razišli. I dalje mislim da Županija ne stoji ni iza jednog bitnog gradskog projekta – kaže danas Čehok. O suradnji s Čačićem, pak, dobre riječi ima Čedomil Cesarec, hadezeovac na čelu varaždinske Gospodarske komore.
– Počeli smo na raznim projektima još kao mladi inženjeri, 70-ih godina prošloga stoljeća. Otada smo često surađivali na poslovnom planu i, iako pripadamo različitim političkim opcijama, to nas nije sprečavalo da napravimo dobar posao – govori Cesarec.
Čačić je i u varaždinskim ratnim danima dao svoj obol: 1991. je osnovao vojnu jedinicu koja je sudjelovala u ratnim operacijama u Varaždinu i pobjedi nad jedinicama tenkovskog korpusa. Kao član Gradskog kriznog štaba pregovarao je s JNA o odlasku iz grada te bio talac za poštovanje uvjeta predaje i sigurnost prebacivanja njezinih razoružanih pripadnika u Srbiju. Brigadir je Hrvatske vojske i odlikovan je spomenicom Domovinskog rata te Redom kneza Domagoja s ogrlicom.
– Korektno je i prijateljski došao pomoći. To je ono što cijenim sve ovo vrijeme – kaže Cesarec, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba 1991.
Policajac na Markovu trgu
Hrabrost u ratu priznaju mu mnogi sugrađani. – Tu je pokazao svoju pozitivnu stranu – ističe Varaždinka koja ga poznaje 30-ak godina. Sjeća se da je kao mladi inženjer došao u GK Zagorje, no tada je već “stršao”.
– On nije čovjek za male sredine, on je čovjek za Ameriku i njihov kapitalizam. Ima viziju i nos za novac. Tuđman ga je svojedobno zvao u HDZ, no nije htio – kaže nam Varaždinka.
O Čačiću bi mnogo mogao reći i Zlatko Horvat, bivši haenesovac i donedavni Čehokov zamjenik, no odlučio je šutjeti. – Predobro ga poznajem – bio je kratak. Zamoljen za komentar lika i djela Radimira Čačića, s kojim se svojedobno razišao, šef laburista Dragutin Lesar odbio je o njemu bilo što reći.
Moćna funkcija, međutim, neće zastrašiti varaždinskog novinara Krešimira Kovača, koji je ove godine izdao knjigu “Uspon Radimira Čačića 90-ih”, u kojoj piše o tamnijoj strani poduzetnikova uspjeha. Čačićev Coning 1991. dobio je posao gradnje u izraelskom gradu Ashkelonu, vrijedan 46 milijuna dolara, koji je neslavno propao.
– Odlazak u Izrael u Hrvatskoj je predstavljen kao izuzetno vrijedan projekt, slamka spasa za građevinarce. Nudile su se i velike plaće radnicima. Išlo se toliko daleko da se odlazak u Izrael prozivao poslom stoljeća. Kasnija analiza pokazala je da je projekt u samom startu štetno ugovoren za 11, 4 milijuna dolara – tvrdi Kovač, koji je “stekao dojam da je brend ‘Radimir Čačić’ znatno drukčiji od stvarnog čovjeka tog imena koji se bavi biznisom i koji šeće ulicama Varaždina i Zagreba”.
U knjizi se spominje i da je Čačić na jednom sastanku 1994. vezanom za spor koji je tvrtka Zagorje, inače Coningov podizvođač u Izraelu, vodila protiv Čačićeve tvrtke, sam rekao da je “već prilikom ugovaranja projekta bio svjestan negativnog rezultata u iznosu od oko milijun dolara, što je smatrao prihvatljivim gubitkom kao ulaznicu na izraelsko tržište”. O navedenim tvrdnjama, pak, odlučit će sud.
Čačić je na sudu i zbog nesreće u Mađarskoj, posljednje u nizu. Vozački je ispit položio u svibnju 1967., a po broju nesreća dalo bi se zaključiti da je najopasniji političar na cesti. Prva mu se dogodila 1974., kada je zaspao tijekom vožnje između Vinkovaca i autoceste te slupao automobil alfa romea giulia, tada vrlo atraktivno sportsko vozilo. Na cesti Šemovac – Orahovica 1999. na njegov audi A4 naletjela je miješalica i posve smrskala zadnji dio vozila. Tri godine poslije volvom je udario u kombi na varaždinskom Trgu slobode, no nastavio je voziti kao da se ništa nije dogodilo. Policija ga je sustigla u Novom Marofu, ali se Čačić pravdao da ništa nije primijetio. Sljedeće godine, kada je vozio audi A8, na nadvožnjaku prije skretanja za Vrbovec pao mu je tlak, izgubio je svijest te se zabio u zadnji kotač tegljača. Punio je novinske retke i kada je prije dvije godine parkirao auto na Markovu trgu kasneći na sastanak s Jadrankom Kosor, a policajcu koji ga je upozorio da to nije dopušteno samo dobacio da mu napiše kaznu. No, sve će to pomračiti nesreća u Mađarskoj sa smrtnim posljedicama.
Punici smeta arogancija
Iz svih nezgoda u prometu Čačić se izvlačio bez ijedne ozbiljnije tjelesne ozljede. Nakon tragedije u Mađarskoj na varaždinskim su ulicama osvanuli i crnohumorni plakati s Čačićevim likom “Gazimir na cesti”, a u javnosti se pročula priča i o pomorskoj nesreći. Lučka kapetanija Split u rujnu je protiv Čačića podigla optužni prijedlog zbog havarije njegove jahte Skitnica, koja se dogodila potkraj srpnja u uvali Nečujam na otoku Šolti. Čačića se optužuje da nije poštovao pravila sigurnosti plovidbe, da nije prijavio članove posade i da je počinio niz pomorskih prekršaja.
Iako ni prijatelji ni neprijatelji nisu skloni javno govoriti o njemu, u kuloarima se najčešće može čuti da je bahat. Spočitava mu se i kašnjenje – novinari su ga jednom prilikom na konferenciji koju je u Varaždinu sazvala njegova stranka čekali punih 45 minuta. Nije se niti ispričao.
Ne može ga se baš vidjeti ni u šetnji Varaždinom, gdje sa suprugom živi u Cankarevoj ulici, u centru grada, za razliku od ostalih političara. Eventualno izađe tek navečer, kada šeće psa. U gradu se može čuti i da ga punica, zbog njegove arogancije, ne voli previše. Ljudi upoznati s odnosima u obitelji sjećaju se njene izjave kada ju je prije 2000. smjestio u Zagreb u bolnicu jer je doživjela moždani udar.
– Bilo mi je toliko neugodno jer su svi skakali oko mene – pojadala se punica, ugledna varaždinska gimnazijska profesorica u mirovini.
Prema njegovoj imovinskoj kartici objavljenoj na web stranicama stranke, posjeduje dva stana od 70 i 190 četvornih metara, apartman od 20 kvadrata i šestinu seoskog imanja. Imao je udjele u tvrtkama Coning Alfa i Coning projekt, Vaba banci, Erste banci i Krašu, no prava je prenio na povjerenika. Njegova supruga, pak, ima četvrtinu kuće i trećinu klijeti i vinograda te automobil smart. I ona je svoja prava u Coningovim tvrtkama Alfa i Projekt prenijela na povjerenika.
No, sve će to biti malo važno ispune li se njegove najcrnje slutnje. Bude li pred mađarskim sudom proglašen krivim i bezuvjetno osuđen, najavio je da će se povući iz političkog života. Za njega je to, kažu, i više od života.
– Da je gospodin Radimir Čačić postao saborskim zastupnikom i da će biti drugi čovjek hrvatske Vlade, doznala sam iz medija. Mislim da se neće “skrivati” iza zastupničkog imuniteta jer on bi trebao biti primjer društvu time što prihvaća svoju odgovornost. Ako tako ne postupi, bio bi nevjerodostojan kod onih koji su ga izabrali – rekla nam je Katalin Lipták, žrtva Čačićeve nesreće na autocesti u Mađarskoj u kojoj je izgubila supruga i majku. Istaknula je kako Čačić dosad nije vršio nikakav pritisak na nju i njezinu obitelj. – Za vrijeme istrage, pa i na sudu, nisam primijetila pristranost. Uzdam se u mađarsko pravosuđe – poručila je K. Lipták.
Ovaj necovjek ne zasluzuje paznju i vrijeme !!