Stipan Jonjić, naš vodeći virusni imunolog, profesor na riječkom Medicinskom fakultetu i jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, gotovo desetljeće nakon što je postao član njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldine primljen je nedavno i u članstvo HAZU. Razgovarali smo s njim o stanju u znanosti i o društvenim problemima.
Kako gledate na položaj nacionalnih akademija i njihovu ulogu u društvu?
Uloga nacionalnih znanstvenih akademija nije potpuno jednaka u svim zemljama. Mislim da su temeljne funkcije akademije poput naše posredovanje dijaloga između znanosti i društva. Naravno, postoje i druge važne funkcije poput čuvanja i razvoja nacionalnih vrijednosti u kulturi, znanosti i umjetnosti. Misija nacionalnih akademija znanosti je briga za očuvanje sustava vrijednosti i kritičnost prema različitim pojavama u društvu uključujući ne samo društvene pojave već i situacije poput epidemije i različitih kriza. Razdoblje u kojem se Hrvatska nalazila svih ovih godina nije bilo jednostavno, a i sada smo izloženi raznim izazovima. Za mene kao znanstvenika, temeljna zadaća je briga za bolju znanost i sveučilišta, a kroz to i poticanje inicijativa za razvoj znanstvenog kadra. Akademije poput naše nemaju izvršne ovlasti, ali mišljenja o raznim pitanjima mogu staviti na raspolaganje vlastima, ali i drugima koji mogu od toga imati koristi pri donošenju odluka.
Hrvatska se oslanja na uslužne djelatnosti, ne ulaže se dovoljno u istraživanje i razvoj, mladi, među njima i znanstvenici, odlaze, a vi ste primjer da se može biti i svjetski priznat radeći u Hrvatskoj. Jeste li ikad pomislili da ste trebali otići iz zemlje?
Točno je da moramo raditi na bržem razvoju znanosti i visokog obrazovanja, što se može postići jedino boljim probirom kadrova i stvaranjem pretpostavki za njihov razvoj u našoj zemlji. Doista svjedočimo nedopustivo snažnom bijegu kadrova, tzv. odljevu mozgova, što nije dobro ni za koju zemlju, a kamoli za Hrvatsku koja se pokušava tehnološki i razvojno približiti razvijenijim zemljama EU za kojima jako zaostajemo, napose u znanosti. Dio odgovornosti za takvo stanje je i na Uniji koja mora biti svjesna da drastične razlike u znanstvenoj razvijenosti između tzv. novih i starih članica nisu za nju dobre. Bio sam svjedok brojnih manifestacija na kojima su te razlike isticane, ali sam stekao dojam da se na njih gleda kao na nešto što se može tolerirati. To nije dobro, jer takve razlike mogu biti uzrok konflikata i antieuropskih stavova. Inicijative koje bi umanjile te razlike mogu ići i od nacionalnih akademija, ali bojim se da će ta pitanja trebati dići i na političku razinu jer dugoročni interes Europe ne može biti produbljivanje jaza u razvijenosti. Ja jesam imao priliku ostati u inozemstvu, ali nijednog trena nisam dvojio da je ključno pokazati da se kvalitetno znanošću može baviti i u manjim zemljama, odnosno da vrhunska znanost nije privilegij velikih i najrazvijenijih zemalja. Osim toga, kod kuće je najljepše. Principi su jednostavni: treba uvažavati univerzalne vrijednosti u znanosti i ne prihvatiti da je za nas i prosječno dovoljno dobro. Moje neslaganje s takvim stavom vjerojatno je razlog što smo moji suradnici i ja uspjeli privući i najkvalitetnije europske i druge projekte i povezati se sa znanstvenicima u svijetu.
Diplomirali ste medicinu i otišli u znanost, premda i danas u narodu prevladava mišljenje da je liječničko zanimanje uglednije...
Pa dobro, i liječnici trebaju pratiti suvremene trendove u znanosti u području svoga djelovanja, tako da je teško povući neku granicu. Ja sam, doduše, već za vrijeme studija medicine odlučio baviti se znanošću i nisam nijednog trena dvojio o tom pitanju, osim što sam kraće vrijeme radio kao liječnik na rodnom Kupresu, napose zbog duga prema roditeljima koji su to željeli. Ispostavilo se da mi je tih nekoliko godina rada kao liječniku pomoglo u nekim razmišljanjima kasnije u životu pa i znanstvenom. Uvijek sam volio biologiju, a biologija i medicina su vrlo bliske i u mnogim pitanjima nerazdvojive. Kao student imao sam sreću što su me vodila dva vrhunska imunologa, profesor Šime Vlahović i akademik Daniel Rukavina, koji je bio i moj dugogodišnji šef i koji mi je osigurao prve uvjete za kvalitetan rad.
U bivšoj državi teško je bilo obrazovati se djeci čiji su roditelji bili sirotinja, a danas je obrazovanje formalno dostupno svima, a ipak na fakultetima, kažu mnogi profesori, sve je manje djece nižeobrazovanih roditelja, da ne govorimo o stubi više?
Stvari nisu tako jednostavne. Moji roditelji su živjeli na selu na Kupreškoj visoravni i nismo bili baš bogati, ali moj otac je učinio sve da, ne samo njegova djeca već i djeca drugih u selu, dobiju priliku za školovanje. Tako sam ja otišao od kuće vrlo rano, u petom razredu, i školovao se u Slavoniji, Sarajevu i na kraju u Rijeci, gdje sam završio fakultet. Danas je problem koji ističete možda manje naglašen, ali kao društvo moramo učiniti sve da na svim razinama mlade potičemo da budu ambiciozni, ali i svjesni da se dugoročno jedino sustavnim radom može uspjeti. Društvo mora biti svjesno da ni danas nemaju svi iste prilike i mogućnosti za obrazovanje te bi morali na svim razinama stvarati instrumente da oni koji to žele i zaslužuju dobiju priliku.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom i vrijednostima od kojih ne odustajete?
Možda je najvažnije to što sam kroz znanost i istraživanje u području imunologije i virusologije u Hrvatskoj pokazao da se i u nas može baviti kompetitivnom znanošću. Takvih je sličnih primjera bilo, ali to treba biti pravilo, a ne iznimka. Tu su i naši neposredni uspjesi u znanosti, brojna otkrića koja su se kasnije pokazala jako bitnima, a neka od njih su i usmjerena prema translaciji i razvoju bioloških lijekova ili cjepiva. Ipak, mislim da je moj najveći osobni doprinos u promicanju uspješnih mlađih znanstvenika i stvaranju ozračja za njihov razvoj i znanstvene uspjehe. Konačno, bez njih ni ja ne bih bio uspješan. I to nije fraza, već istina. Na tim principima sam cijelo vrijeme radio.
Znanstvenici su kod nas došli u veći fokus javnosti s pandemijom. Jeste li imali problema zbog stavova kao neki vaši kolege?
Pojava pandemije koju smo svi podcijenili jer nije bilo moguće predvidjeti to što se dogodilo, rezultirali su zbunjenošću, ne samo nas u znanosti, već i opće javnosti, uključujući i politiku i donositelje odluka. Ne iznenađuje me što je bilo različitih stavova o istom pitanju, pa čak i konfliktnih. Tijek pandemije bio je zbunjujući jer smo u prvoj godini bili prilično sigurni da će cjepiva koja se razvijaju biti puno učinkovitija nego što se to pokazalo zbog učestalih i brojnih mutacija koje su narušile njihovu efikasnost, napose u prevenciji infekcije. Nitko od nas se nema pravo ljutiti ako je javnost bila zbunjena. Na različita pitanja tijekom pandemije trebalo je jednostavnije reagirati. Ipak, nije to jednostavno jer su slične probleme imale i puno razvijenije zemlje. Odnos znanosti i politike također nije jednostavan jer mi znanstvenici možemo i moramo govoriti ono što mislimo, a političari često moraju donositi oportune odluke.
Čeka li nas mirnija jesen kad je riječ o COVID-u ili...?
Pa vjerojatno nešto mirnija od prošle, no nezahvalno je predviđati razvoj događaja. Ključno je pitanje hoće li se dogoditi nova (pod)varijanta SARS-CoV-2 virusa koja će još efikasnije izbjegavati imuni odgovor stvoren cijepljenjem i preboljenjem bolesti. Život mora ići dalje, jasno je da vlasti moraju učiniti sve da se ne ugrožava gospodarstvo i svakodnevni život, ali moramo biti oprezniji nego lani. Treba pratiti razvoj epidemije te se, sukladno tome, ponašati i pravodobno prilagođavati mjere. Ključno je štititi ugrožene skupine, poput starijih i imunološki oslabljenih osoba, te zdravstvene institucije i domove za starije i nemoćne.
Što najviše koči naše društvo u razvoju i kako vidite Hrvatsku za 10-15 godina?
Ne zabrinjava me gospodarski napredak jer mislim da on i nije tako loš i da smo pristupanjem EU puno dobili i sada trebamo poraditi kako bi kroz to članstvo učinili sve da poboljšamo gospodarstvo i društvo. Nisam stručnjak za društvena pitanja, ali neka mi ne bude zamjereno kažem li da imam dojam da bismo trebali puno više raditi s mladima kako bismo ih školovanjem i drugim oblicima edukacije učinili što kritičnijima i pouzdanijima, jer bez njih nema razvoja kompetitivnog i kritičnog društva. Ponekad mi se čini da se malo gubimo na tom planu. Ako se izborimo za što kvalitetnije obrazovanje i probir najboljih te stvaranje pretpostavki za njihovo napredovanje u društvu, ne trebamo se bojati za budućnost. Mislim da Hrvatska može i mora učiniti nešto i za povratak svojih najboljih mladih kadrova koji su se zbog inih razloga zaputili u inozemstvo. To je pitanje od nacionalnog interesa, jer ako nastavimo tolerirati odljev mozgova, onda ćemo doista vrlo lako završiti kao društvo koje, kako ste naveli, samo radi na razvoju uslužnih djelatnosti, a za razvoj države potrebno je razvijanje različitih sektora.
Stipan Jonjić: Nacionalni interes Hrvatske je svima jasan. Stane u dvije riječi bazirano na plemenskoj kulturi i balkanskoj naturi, domoljubno obmanjivati i pravo hrvatsko jamiti.