Vrlo zanimljiv susret Franje Tuđmana i Stjepana Mesića dogodio se 5. veljače 1994. u Predsjedničkim dvorima. Počeo je u 10 sati i trajao je 35 minuta, a može se reći da je Tuđman Mesića pozvao na “raport”. Naime, Mesić nije poštovao dogovor da odstupi s mjesta predsjednika Sabora i da počne pohađati tečaj stranih jezika kako bi se pripremio za veleposlaničko mjesto. Transkript razgovora – u kojemu Mesić opovrgava da sudjeluje u rušenju HDZ-a i u kojemu obećava da će se povući iz aktivne politike – donosimo u skraćenom obliku.
Tuđman: “Stipe, šta smo se mi dogovorili?”
Mesić: “Mi smo se dogovorili, ali se situacija promijenila. Dobio sam upalu jedne bradavice, išao na operaciju, na bolovanju sam, izvadio konce. Prema tome, nisam u aktivnoj igri. Nakon toga sam pročitao u novinama da je netko provalio da idem u Belgiju.”
Tuđman: “Mesiću, ja sam mislio da smo se mi dogovorili, politički i prijateljski. (Jesmo.) Međutim, ti se ne držiš toga dogovora.”
Mesić: “Pa, ne mogu sada ići.”
Tuđman: “Zašto ne možeš ići?”
Mesić: “Zato što je provaljeno.”
Tuđman: “A šta ti hoćeš? Organizirati opoziciju.”
Mesić: “Kakvu opoziciju?”
Tuđman: “Razbijanje HDZ-a.”
Mesić: “Tko, ja?”
Tuđman: “Da. A zašto ne ideš tamo?”
Mesić: “Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem. Ja nisam Juka Prazina i neću da me ubiju, neću, neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje! Neću ići, neću ići da me ubiju! Juku Prazinu su ubili, i da ja idem sada u Berlin da me ubiju.”
Tuđman: “Tko, tko to?”
Mesić: “Ne znam, neka tu organiziraju šta hoće.”
Tuđman: “Dobro, šta je tebi, Stipe Mesiću?”
Mesić: “Dobro je.”
Tuđman: “Da ti hrabrosti u pojedinim momentima nisi imao...”
Mesić: “Ja sam bio hrabar. Ja sam i u Beogradu zamjerio se Jugoslaviji, zamjerio se svim četnicima. I da idem na odstrel sada. I još me proglase ovdje da radim antihrvatsku politiku; pa ubit će me. Pa nije radi mene, meni je radi obitelji, jer sam joj potreban. Ali ako me hoće ubiti, neka me tu ubiju.”
Tuđman: “Tko da te ubije?”
Mesić: “Ne znam ja tko. Ali to je jedini razlog.”
Tuđman: “Vidiš, Stipe Mesiću, da si mi to rekao, da se bojiš toga, ja bih to uzeo u razmatranje, zaista to nisam znao. Zar nije rečeno da će biti osiguranje.”
Mesić: “Ne, nikakvo. Ali nije to bitno. Bitno je to da je sada provaljeno. U Globusu sam pročitao.”
Tuđman: “A u Globusu. I Globus i Ferali vam objavljuju ovo. Na što ste spali, boga vam vašega! (...) Računaju s tobom i manipuliraju s tobom.”
Mesić: “Pa zato sam, vidiš, bio izvan svih tih igara.”
Tuđman: “Je li to pisao Čulić ili tko je pisao kako ćeš ti 30 zastupnika povući itd.”
Mesić: “Ne sudjelujem.” (...)
Tuđman: “Čekaj, Stipe. Ja sam ti rekao da ti nisi glavni u tome, ali da manipuliraju s tobom.”
Mesić: “Pa ne može manipulirati.”
Tuđman: “Pa, kao što vidiš, manipuliraju. Molim, ja uzimam ovo što si rekao, bojim se i tako.”
Mesić: “Pa je, ali znaš kada sam počeo razmišljati? Prvo ni na kraj pameti nisam imao. Računao sam, to je jedan institut, tu je masa ljudi, ne može se ništa desiti. Tek kada sam ležao, kada sam se operirao, onda sam si počeo misliti. I pročitam, toga nesretnoga Prazinu našli negdje na parkingu. Gdje piše da mene ne može, isto tako, zgrabiti i odvesti i gotovo.” (...)
Tuđman: “Stipe, ja sam ti to ne samo zbog HDZ-a i Hrvatske nego i iz prijateljskih odnosa prema tebi rekao – Stipe, postao si objekt kojim manipuliraju.”
Mesić: “Ja sam se povukao.”
Tuđman: “Nisi se povukao, jer si u Saboru gledao televizor i šetao se tamo. Prema tome, na svoj način diskreditirao taj naš dogovor.”
Mesić: “Znaš zašto sam u Sabor došao dok sam na bolovanju? Jer su počeli pričati da se liječim od side, da sam pobjegao iz zemlje, da sam zgrabio nekakvu veliku lovu. I onda sam rekao – idem na pet minuta da me se vidi i ništa više.”
Tuđman: “Koji cirkus. (...) Igraš malo, Stipe, svoju igru, a to nije dopušteno. Radi se o Hrvatskoj. I sada je pitanje, šta, Stipe?
Mesić: “Hajde, šta god hoćeš.”
Tuđman: “Sada moram razmisliti, i u odnosu na ovu situaciju i u odnosu na ovo što je Granić imao razgovore u svijetu. Ali vam neću dopustiti da se igrate sa Hrvatskom.”
Mesić: “Meni je ovo samo teret. Ja lako izađem iz politike. Odem u privredu i ja sam sve riješio. Šta smeta Franji Greguriću.”
Tuđman: “Franji Greguriću ne smeta. I s njim su igrali, a i on im je dao malo materijala. (...) Stipe, stalo mi je do tebe, boga ti tvoga!”
Mesić: “Jesi li vidio kako je prestala odmah igra čim su vidjeli da nikoga ne mogu uhvatiti u zamku. Ja jedino mogu reći, u nikakvoj operativnoj politici ne moram biti. Meni ističe danas bolovanje, a kada se odlučimo da odem, ja mogu otići u neku privrednu organizaciju i gotovo. Ali ne sada kada je kampanja, nego kada se situacija smiri. Na moje traženje. (...) Prema tome, džentlmenski sporazum – ne sudjelujem u ovim dnevnopolitičkim stvarima, predsjedavam dok se dogovorimo, negdje na jesen, dok nađem nešta ozbiljnije, jedan mirniji posao. I da tako jedan blagi prelaz napravimo.”
Tuđman: “Imam tvoju riječ?”
Mesić: “Da.”
Tuđman: “Da te neće u ove svoje političke...”
Mesić: “Neće, neće. Ja sam čak za to da tu i tamo sjednemo, po starom običaju, da malo poćakulamo, jer mnoge stvari i do mene dođu, što možda do tebe ne dođu. (...) Čuj, možemo dogovoriti da ovo najblaže prođe. Prvo, zaustave se sve tenzije, sve priče, prošao bolovanje, prošao inozemstvo, radi se dalje. Neću se u operativi angažirati, ali ću se potruditi da si nešta u međuvremenu tražim pa ćemo vidjeti.”
Tuđman: “Zašto ne bi išao za ambasadora, recimo, u Pariz?”
Mesić: “Ne da mi se.”
Tuđman: “Ne da ti se?”
Mesić: “Ne. To može biti ugodan posao, a može biti teret, ovisi.”
Tuđman: “Slušaj, ipak je to, biti u jednom takvom središtu...”
Mesić: “Čuj, možda i to, ali ne sada, nego tamo negdje s vremenom, da ova kampanja prestane.”
Tuđman: “Dobro. Reci mi, šta je s Jožom (Manolićem)?”
Mesić: “Joža ti puno ne govori, znaš, on nije čovjek koji se puno otvara. Ali ja sam ga slušao sada na OTV-u sa Đapićem, ti nisi to slušao? (Ne, nisam.) Do kraja zastupao hrvatsku politiku. Sve je branio.”
Tuđman: “Čekaj, jesi li mu pročitao intervju u Globusu.”
Mesić: “Dobro, tamo je... Znaš koja je opasnost sa Globusom? To sam ja doživio. Ni ja nisam bio svjestan koji su to igrači. Najdobronamjernije želiš reći jednu stvar, ali on to stavlja u svoju funkciju, jer i ti novinari imaju svoje priključke, svoje veze, svoje ambicije, a i svoje gospodare. Nije on baš svaki samostalac. Iako se on zna kontrolirati, tamo je otišao izvan kontrole.”
Tuđman: “Izgubio je kompas.”
Mesić: “Možda i s njim treba razgovarati.”
Tuđman: “Razgovarao sam.”
Mesić: “Mi smo zakonodavna vlast, nema potrebe da smo u aktualnoj politici.”
Tuđman: “Slušaj, Stipe, svi ti strani scenaristi došli su do zaključka da ne mogu sa tim opozicionim strankama ništa rješavati, nego ići na raskol HDZ-a. (Jasno.) Pa, molim lijepo.”
Mesić: “Pa, mi možemo sada upravo na ovome smiriti loptu. Vide da ništa nisu uspjeli i vjerojatno će onda nešto drugo kombinirati, i vidjet će da sa mnom ne ide, da ne ide sa Gregurićem, pa će pokušati nešto drugo, a tako će jednostavno gubiti vrijeme i korak. A dotle će se problemi rješavati bez njih. (...) Ja ću se pobrinuti da budem izvan tih krugova. A, na kraju, tko je taj?”
Tuđman: “Tko je taj? Od Budiše, do Stipca i do tih vanjskih. Savka. Sve je to, znači, trebalo stvoriti uvjete da se ukloni Tuđmana i da se HDZ uruši, da ga nema.”
Mesić: “Pa ti znaš da Savka nema kuraže ni za što.”
Tuđman: “Savka ima kuraže.”
Mesić: “Ima lupetati, ali kada stisne, nema, nema.”
Tuđman: “No, pa dobro, dobro. Slušaj, prihvaćam ovo da bi mogao biti ugrožen. I stvarno, kada bi se nešto desilo, palo bi na moju glavu.”
Mesić: “Apsolutno. Može se desiti u saobraćaju, može se desiti najbezazlenija stvar.”
Tuđman: “Reci mi, molim te, kakav je tvoj francuski?”
Mesić: “Ne, ja ću ga sada ovdje učiti, nije dovoljan, nije dovoljan.”
Tuđman: “To možeš, ali da li se možeš služiti s njim?”
Mesić: “Mogu se ja služiti, ali on nije dovoljan, jer ja sam dolazio 10 puta kod moje sestre. Meni treba malo sjesti.”
Tuđman: “Ti bi morao svakog dana imati sat sa nekim.”
Mesić: “Pa, uzet ću profesora svaki dan, ili svaki drugi dan, i učiti.”
Tuđman: “Da, svaki dan. Čuj, da ti kažem, mislim da u ovakvim okolnostima, zbog stranke itd., ne dolazi u obzir da dugo ostaneš.”
Mesić: “Dobro, i ne moram.”
Tuđman: “Ali, molim, Stipe, meni bi odgovaralo Francuska. Francuska se dosta promijenila u pozitivnom prema nama. I tamo bi mi trebao jedan jak čovjek sa stanovišta političkog, i tako.”
Mesić: “Ja ću uzeti ovdje profesora i, evo, mogu od ponedjeljka i pomalo tiskati. A držati se po strani, dosta rezervirano.”
Tuđman: “Čekaj, rezervirano što se tiče politike, da te ne preture. Vodi dalje Sabor na sjednicama, sa našim dogovorom.”
Mesić: “Da, dobro, ovdje se dogovaramo o svemu i dobro.”
Tuđman: “Ja bih bio za to da se dogovorimo da ideš, da uzmeš nešto, šta ja znam, ne kao poduzeće, nego tako nešto.”
Mesić: “Ja sam mislio danas-sutra, ako bih otišao u Croatia, kao pravnik mogu raditi.”
Tuđman: “Upravo sam to i mislio. (Mogu.) Ali, sa državnog gledišta, bilo bi u interesu da odeš.”
Mesić: “Ali i za jedno i za drugo mi treba francuski. Prema tome, ja ga sada počinjem učiti. (...) Sada smirimo tenzije. Nemoj računati da će mene dobiti, možda će igrati iza leđa, ali neće igrati sa mnom.”
Tuđman: “Dakle, Stipe, dogovorili smo se.”
Mesić: “Da, ja svoj dio obavljam.”
Tuđman: “Dobro, Stipe, doviđenja!”
Razgovor je, dakle, završio džentlmenskim dogovorom koji se nikad nije ostvario. Mesić se ipak uključio u urotu za rušenje HDZ-a te je izbačen iz stranke. Na političkim marginama ostao je sve do 2000. kad je postao predsjednik Republike Hrvatske. (Svršetak)
Hrvatski jezik nema dovoljno "epiteta" kojima bi se moglo najbolje opisati Mesića. Ostaje pitanje, zašto mu se nije sudilo za veleizdaju?