Tako je to kad se čovjek na nekog navikne i teško mu pronalazi zamjenu. Župljani se vežu za župnika i pišu pisma biskupu da ga još nekoliko godina zadrži u službi. Pacijenti pišu ministru da učini sve da im omiljena liječnica ne ode u penziju. Gnjevni roditelji pišu ravnateljici da nek’ i ne pomišlja dati učiteljici njihove djece otkaz kao tehnološkom višku. Nije teško zamisliti da i mještani općine Oprtalj pišu predsjedniku DIP-a Đuri Sessi da poništi rezultate izbora ako kojim slučajem ne pobijedi njihov omiljeni načelnik Aleksander Krt.
Čovjek je toliko popularan u općini s 830 stanovnika da ga biraju već 27 godina. Prema nekim procjenama, u Hrvatskoj je oko 40 gradonačelnika i načelnika koji su birani pet i više mandata. Onih s četiri još je nekoliko desetaka. Most je nedavno predložio da se mandat tim lokalnim dužnosnicima ograniči na dva, a s tom su idejom i prije izlazile obično neke male stranke koje imaju i najmanje načelnika i gradonačelnika. Ideja je, dakle, stara, ali je dobra. Prije svega – zbog korupcije.
Ne treba tvrditi da je baš svatko s dužim mandatom korumpiran, ali istraživanje koje je proveo ekonomist dr. sc. Vuk Vuković potvrdilo je da neke veze ipak ima.
– Povezanost trajanja mandata i korupcije je ta da što je netko u lokalnoj vlasti dulje na vlasti, to je veća prosječna korupcija u javnim nabavama u toj općini ili gradu – kaže nam dr. Vuković.
Lokalni čelnici koji su dugo na vlasti stvaraju si s godinama mrežu poznanstava i veza, a kako je kod nas gotovo narodni običaj pomaganje svojima, čovjek lako dođe u napast da prijeđe na “tamnu stranu”. Vidite Josipu. I zato možda ne bi bilo loše pokušati s tim ograničenjem mandata. Možda upali. Samo, što s biračima? Nema te ulične ankete uoči izbora u kojoj netko neće izvaliti onu: “Ne treba mijenjati vlast. Ovi su se nakrali, pa će sad gledati i za narod.” Ta narodna poslovica prenosi se među dijelom birača koji smatraju da je normalna stvar da političari moraju prvo namiriti svoje potrebe pa, kad napune imovinske kartice, tek onda počnu gledati za opće dobro.
Nekad se, vele, govorilo: “Tito je krao, ali je i nama dao.” Prema takvoj zaostaloj logici, nije dobro često mijenjati vlast jer, eto, demokracija košta.
U Hrvatskoj je jedna velika vecina gradjana koruptivna ili sudjeluje u korupciji. Jedan taxist vozi od aerodroma do hotela Rebro za 200 kn bez taximetra i kaze, da on vozi tu dionicu svakodnevno i zna tocnu cijenu. Drugi taxist vozii tu istu dionicu s taximetrom za 156 kn. I tako u svim podrucjima. Nema skoro nikoga tko nije preko veza sebi nesto sredjivao i pritom te usluge placao materijalno ili novcano. Od upisa u skole, pa do dobivanja dobrog radnog mjesta, sve se placa. Ta navika koja dolazi iz doba komunizma i Yugoslavije koje bilo doba plavih koverti je jos uvijek prisutna. Stalno vikanje korupcija, korupcija i upiranje prsta u politicare je samo alibi za vlastito djelovanje. Naravno to ne vrijedi za novinare, jer oni su po vlastitom vidjenju krema postenja. Dobro, ima veliki postotak novinara koji za koju tisucu € plasiraju bilo kakav clanak i bilo koji medij, ali to nije korupcija jer se ovdje radi ipak o kremi postenja.