Godinama smo svjedoci da, kad se negdje u javnosti pojavi hrvatski grb s prvim bijelim poljem, počne hajka da je to automatski ustaški grb.
Pisao sam već puno puta o tome da svakako ima pojedinaca koji i danas njeguju sjećanje na NDH, pa je za njih i danas jedini “pravi” hrvatski grb ovaj s prvim bijelim poljem u štitu. No većina ljudi kod nas sigurno nije ustašofilska. Ustašluk tom grbu često pridijevaju neki novinari, povjesničari, javne osobe, koje ili nemaju pojma o povijesti ili su im glave ideološki opterećene i ne vide dalje od svoga nosa.
Jer treba znati da je hrvatski grb s prvim bijelim poljem postojao puno prije NDH i dolaska ustaša na vlast 1941., a najbolji primjer za to je krov crkve Svetog Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. U povijesti se hrvatski grb s prvim bijelim poljem jednakopravno pojavljivao i koristio kao i onaj koji počinje crvenim poljem. Na kraju, ni ustaše ga nisu koristili takvog, nego je u njemu bio dodan grb s velikim slovom U. Slična je priča s kunom, našom monetom.
Kad je izbio skandal oko krađe ilustracije kune na našoj budućoj kovanici eura, javili su se neki koji su doveli u pitanje samu pojavu kune na euru. Ostao sam zgrožen nekim napisima, ali na kraju me ne čude jer dolaze od ljudi koji su krajnje ideološki opterećeni i slijepi, kao i u pogledu gore spomenutog hrvatskog grba.
Tako je s jednog portala vrištao naslov njihove kolumnistice: “Zašto uopće stavljamo kunu na euro? Ne želim vjerovati da je to zbog Pavelića, ali stvarno je teško naći razlog”. Ili mišljenje jednog povjesničara: “Nikada u povijesti u Hrvatskoj nije postojala kuna, sve do ustaša i NDH”. Doista, zašto kuna na euru? To što su ustaše monetu u NDH nazvali po kuni ne znači da povijesti nije bilo prije njih. Kuna je i u današnjoj Hrvatskoj moneta od 1994. godine. A zašto?
Prvo ću spomenuti slavonski banovac. Uz minimalan napor, na Wikipediji o njemu piše ovo: “Banovac je naziv za prvi hrvatski novac kovan u Pakracu i Zagrebu otprilike u razdoblju od 1235. do 1384. godine. Godine 1256. Pakrac je imao povlasticu kovanja novca. Smatra se da je to ujedno prva kovnica novca u Hrvata. MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA, naš banovac, srebrni je novac na kojemu je na prednjoj strani kuna u trku, a na naličju patrijarhalni (dvostruki) križ s dvjema okrunjenim glavama. Bio je najljepša i najcjenjenija od svih hrvatskih kovanica te prihvaćen kao stabilno platežno sredstvo i izvan područja za koje je prvobitno namijenjen.”
Originalni banovac i danas se može vidjeti jer se čuva unutar arheološke zbirke Muzeja grada Pakraca, te se i danas smatra jednom od najljepših europskih kovanica. Također treba podsjetiti da se kuna s tog novčića nalazi i na grbu Republike Hrvatske te na grbu Grada Pakraca! No sad još nešto bolje, i jako malo poznato našoj široj javnosti. Naime, u Zagrebu je 2004. godine održan međunarodni simpozij na temu “Religije i novac”0.
Iduće je godine organizator simpozija, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, objavio je zbornik radova s tog skupa. U njemu je objavljen i rad Ševka Omerbašića, bivšeg dugogodišnjeg zagrebačkog muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pod naslovom “Islam i novac”.
Da ne prepričavam, evo dijela koji se odnosi na našu kunu: ”Na kraju dopustite mi da vam prenesem dio jednoga izvješća putopisca Ebu Hamida el-Garnatija iz davne, 1154. godine, u kojemu izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj (Unkarija) među tamošnjim muslimanima Ismaelićanima i Kalizija. U njegovu rukopisu, koji je godine 1952. otkriven u poznatoj rukopisnoj zbirci ‘Real Academia de la Historija’ u Eskorijalu u Madridu, a 1953. preveo ga je, redigirao, uredio i objavio španjolski orijentalist C. E. Dubler, Ebu Hamid detaljno opisuje novac koji je čvrsto povezan s imenom naše monete kune.
Evo što Ebu Hamid kaže o tom novcu: ‘Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam
jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac.
Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u optjecaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini. Osim kune kao platnog sredstva Slavena, Ebu Hamid opisuje njihovu zemlju, veliku crnu rijeku (Dunav) čija je voda pitka i slatka, a u kojoj ima više vodenih zmija nego riba, neprohodne šume u kojima žive različite i čudne životinje, dabrove oko rijeka čija se koža odvozi u Bugarsku i tamo prodaje na trgovima, a od koje se izrađuju krzna.
Ebu Hamid opisuje Slavene vrlo poštenim i radinim narodom. Arapski su putopisci uglavnom odlazili na svoja duga putovanja po zadatku vlasti u Bagdadu ili Cordobi. Nalazili su među trgovcima donatore koji su plaćali njihova putovanja, a oni su zauzvrat bili dužni detaljno opisati zemlje i narode u kojima su boravili, njihovo gospodarstvo, poljoprivredu i prirodne resurse. Tako je bilo i s Ebu Hamidom.”
Doista, ima li i dalje smisla pitanje zašto kuna na euru?
Znači u 13. stoleću hrvati su koristili kože životinja kao platežno sredstvo.