Ako se sjećate vremena prije gotovo godinu dana, sredinom srpnja 2023. kada je Hrvatsku pogodila jedna od najvećih vremenskih nepogoda otkad je mjerenja, o tome smo dobili smo dosad najkonkretnije objašnjenje. Kako nas je izvijestio naš cijenjeni klimatolog Krešo Pandžić, danas u mirovini, u sklopu svojih aktivnosti promidžbe atmosferskih znanosti Američko meteorološko društvo nedavno je održalo webinar posvećen višestaničnim grmljavinskim olujama koje mogu imati znatno veće utjecaje na okoliš nego pojedinačne grmljavinske oluje.
– Na konferenciji su govornici predstavili posebno istraživanje u Sjedinjenim Američkim Državama posvećeno višestaničnim grmljavinskim olujama koje su nazvali "mezoskalni konvektivni sustavi", MKS. "Mezoskalni" zato što su horizontalne dimenzije srednjih to jest mezo-razmjera do 100-tinjak kilometara, to jest veće od pojedinačnog olujnog nevremena horizontalnih dimenzija oko 20-tak kilometara, a manje od ciklonalnih razmjera čije dimenzije sežu do nekoliko tisuća kilometara. "Konvektivni" se nazivaju zato što su to područja izuzetno jakih vertikalnih uzlaznih i silaznih zračnih struja u odnosu na konvekcijom "neporemećenu" okolnu atmosferu, objasnio je prof. Pandžić nastavljajući kako eksperimenti napravljeni u SAD-u pokazuju da se na području MKS-a pojavljuju tzv. konvektivne oborine iz grmljavinskih oblaka te stratiformne oborine iz slojevitih oblaka koje nastaju zbog mezoskalnih vrtloga.
– MKS je praćen olujnim vjetrom, tučom, pijavicama te izuzetno tornadima u SAD-u ili drugdje. Prostorne dimenzije pijavica su nekoliko desetaka metara, a tornada nekoliko stotina metara. Trajanje pijavice je nekoliko desetaka minuta, a tornada mogu potrajati nekoliko sati zbog čega je njihova razorna moć neusporedivo veća od pijavice. Naravno, katkad se može pojaviti format koji je negdje između dva opisana oblika vrtložne pojave, objasnio je prof. Pandžić. Ovakva nevremena nisu nepoznata, no nisu tako česta.
– Slabije razvijena verzija mezoskalnog konvektivnog sustava su "linije nestabilnosti" opažene meteorološkim radarom kasnih 1940-ih na području SAD-a. Predstavljaju seriju grmljavinskih oblaka približno na pravcu duljine do stotinjak kilometara. Prema raspoloživim informacijama nevrijeme u Češkoj 24. lipnja 2021. godine i ono u 19. srpnja 2023. godine u sjevernoj Hrvatskoj mogli bi se svrstati u kategoriju MKS-a procjenjujući razorne učinke vjetra na okoliš na putanji gibanja. Određene sličnosti s MKS ima također djelomično vrtložni superstanični sustav poznat u Europi još od početka 1960-ih godina, kaže naš sugovornik. Taj je sustav opažen najprije u Velikoj Britaniji.
– U MKS-u postoje područja oborina iz konvektivnih i slojevitih oblaka, a izuzetno jak vjetar na osi gibanja čini znatne štete na okolišu. Na području Hrvatske nije opažena oluja takvih razmjera otkako postoje mjerenja pa se ona s pravom naziva "olujom stoljeća", objašnjava klimatolog.
Uz pomoć numeričkih atmosferskih modela pokazano je, nastavlja, da se mogu prognozirati uvjeti za pojavu MKS-a, a zahvaljujući parametrizaciji procesa nastanka oborine u numeričkim modelima, iako je ograničena mogućnost za precizno određivanje intenziteta i vremena pojave oluje na točno određenim lokacijama kao uostalom i količine slojevitih oborina u ljetnim uvjetima. Odgovarajuća preciznost je neophodna zbog potreba službi za uzbunjivanje koje usko surađuju s prognostičkom službom Državnog hidrometeorološkog zavoda.
– Odgovarajuće korekcije prognoza količine oborine i smjera i brzine vjetra u realnom vremenu dobivaju se praćenjem MKS-a s pomoću radarskih i satelitskih opažanja u vrlo kratkom vremenu od nekoliko sati prije početka pojave, tzv. nowcasting, osobito za potrebe službi civilne zaštite i spašavanja kao što je već spomenuto. Za potrebe tehničke meteorologije koriste se i statističke metode da bi se unaprijed uvažili mogući ekstremni uvjeti u gradnji infrastrukture i tako ublažile posljedice razornog učinka vremenskih nepogoda. Zbog navedenog kontinuirano stoljetno praćenje vremena i klime predstavlja dragocjen društveni resurs i izvan granica pojedine države, kaže prof. Pandžić.
Govornici na webinaru zaključili su da se na globalnoj skali može očekivati utjecaj klimatskog zatopljenja na jačinu i čestinu mezoskalnih konvektivnih sustava ovisno o klimatskim scenarijima, na primjer porast količine oborine. Ipak, još postoje nepoznanice u vezi s tim sustavima, a to će se nastojati riješiti u budućim istraživanjima. Uskoro je godišnjica snažnog olujnog nevremena u sjevernoj Hrvatskoj 19. srpnja 2023. godine. Jedan od sličnih primjera u Europi je apokaliptično nevrijeme u Češkoj 24. lipnja 2021. Svrstamo li dva navedena grmljavinska nevremena u "mezoskalni konvektivni sustav", po odgovarajućoj analogiji u idućih nekoliko godina moglo bi se očekivati još pokoje nevrijeme sličnih karakteristika, najvjerojatnije negdje drugdje na europskom kopnu iako se ne može sasvim pouzdano isključiti slična pojava i na već pogođenim lokacijama.
– Na žalost bez detaljnijeg sustavnog istraživanja ne može se reći da će se uskoro ponoviti olujni događaj iz srpnja prošle godine na području Hrvatske. Preliminarne procjene pokazale su da je prošlogodišnja oluja bila jedna od najjačih otkako postoje sustavna motrenja vremena, na primjer, na Zagreb Griču još od 1862. godine. Pokazatelji mogu biti količine oborine, jačina vjetra, rasprostranjenost oluje, duljina trajanja, štete na okolišu itd. Povratni period mogao bi biti veći od sto godina. Sve je teorijski, kao što je navedeno, ali ne može isključiti mogućnost ponavljanja i u Hrvatskoj premda za sada ne znamo kada bi se to moglo dogoditi i gdje. Naravno oluje manjeg intenziteta javljaju se svake godine, a najčešće u toplom dijelu godine, objašnjava naš sugovornik.
O čestini pojave predmetnog nevremena, to jest njihovoj statističkoj prognozi, teško je precizno govoriti bez podataka u razdoblju ne kraćem od 30-ak godina barem kada je riječ o procjeni povratnog perioda za takve pojave. Iako su linije nestabilnosti, dakle blaža verzija mezoskalnog konvektivnog sustava, opažene na meteorološkim slikama oblaka još krajem 1940-ih godina na području SAD-a, treba naglasiti da je pojava mezoskalnog konvektivnog sustava "rušilačkih karakteristika" relativno novijeg datuma u Europi i pretpostavlja se da je to posljedica pojačanog djelovanja globalnog klimatskog zatopljenja koje je pak posljedica povećanja vlage i topline u atmosferi pa time nastaju izraženiji konvektivni procesi u atmosferi uz povećanje horizontalnih i vertikalnih razmjera olujnih sustava u odnosu na one koji su opaženi u prošlosti.
