Ne plašite se! Otvorite, dapače, širom otvorite vrata Kristu! Riječi su Ivana Pavla II. s kojima je 16. listopada 1978. započeo svoj pontifikat. Na njih se podsjeća i sada u povodu stogodišnjice rođenja Karola Wojtyle 18. svibnja. Njegove riječi su i danas više nego aktualne.
Predsjednik Poljske biskupske konferencije, nadbiskup Poznana Stanisław Gądecki, bio je na Trgu sv. Petra kada je Wojtyla izabran za papu. Kaže kako je tada Wojtyla bio nepoznat javnosti. Prvi čovjek poljske Crkve poznat i u svijetu bio je primas kardinal Wyszyński, a Wojtyla je bio u sjeni, no one riječi “Ne plašite se!” su i danas aktualne, pa ih je poljska Crkva uzela i za obilježavanje stote godišnjice rođenja prvog pape Poljaka.
Tada, 1978., su značile da se “bude spremnima na izazove u tome vremenu kao što je bio komunistički totalitarizam koji je bio još živ, ali i razulareni kapitalizam. Danas postoji još opasnija stvar, a to je postmoderni totalitarizam koji je mnogo učinkovitiji u ubijanju duša u osobama” kazao je Gądecki na 40-godišnjicu izbora Wojtyle za Petrova nasljednika.
Ivan Pavao II. imao je sposobnost susretanja s čovjekom, bio je uvijek među ljudima, od jutra, za vrijeme ručka, za vrijeme večere…S njime se pričalo i diskutiralo. Na sličnosti između papa Ivana Pavla II. i Franje u pristupu ljudima, kao i u milosrđu podsjetio je Benedikt XVI., papa koji je bio između dvojice. Benedikt XVI. uputio je pismo krakovskoj nadbiskupiji u povodu stote godišnjice rođenja Wojtyle u kojem kaže kako je 1978. kada je postao Petrovim nasljednikom Crkva bila u dramatičnoj situaciji. Poslije Drugog vatikanskog koncila Crkva se u javnosti činila kao da je izgubila sigurnost u nepogrešivost, pa je i vjera bila uzdrmana, drži Benedikt XVI., te citira jednog bavarskog svećenika koji je tada rekao: “Na koncu smo upali u pogrešnu vjeru”. Taj osjećaj da ništa više nije sigurno, da sve može biti stavljeno u diskusiju, još je više bila alimentirana zbog načina u koji je pala reforma liturgije, drži Benedikt XVI. Podsjetimo kako je Drugi vatikanski koncil, uz ostalo, odredio da svećenik tijekom mise ne smije više biti okrenut leđima prema vjernicima i da se mise ne trebaju održavati na latinskom jeziku, kao i da se iz propovijedi izbaci osuda židovskog naroda za Isusovu smrt. Kada je Josef Ratzinger poslije smrti Ivana Pavla II. postao novi papa vratio je mogućnost održavanje liturgije na pretkoncilski način s time što nije vrati i osudu židovskog naroda. No, malo koji svećenik danas predvodi misu na latinski i okrenut leđima vjernicima.
Dakle, u pismu Poljacima Benedikt XVI. kaže kako je papa Pavao VI. uspješno zatvorio Drugi vatikanski koncil, ali se kasnije trebao sučeliti s mnogim problemima koji su u pitanje stavili i samu Crkvu, te da su “tadašnji sociolozi uspoređivali Crkvu sa situacijom koja je bila u Sovjetskom Savezu pod Gorbačovom gdje je u potrazi za potrebnim reformama na koncu cijela moćna slika o sovjetskoj državi jednostavno propala, doživjela kolaps”. Možda je Benedikt XVI. mislio na kasnije usporedbe, jer je Drugi vatikanski koncil zaključen 1965., a Gorbačov je 1985. došao na čelo sovjetske partije i države.
Uglavnom, Benedikt XVI. kaže kako, uz ostale zasluge, Ivan Pavao II. ima i tu da je Crkvi vratio važnu ulogu u društvu i to upravo pozivom da se širom otvore vrata Kristu. Taj poziv okarakterizirao je njegov pontifikat.
Ivan Pavao II. je bio na 104 pastoralna putovanja izvan Italije na kojima kao da je prešao četiri puta razdaljinu od Zemlje do Mjeseca. Tri puta, 1994., 1998. i 2003., pohodio je Hrvatsku. Potpisani dopisnik bio je u papinu zrakoplovu tijekom ta tri, ali i nekih drugih putovanja Ivana Pavla II. Ono 2003. je bilo ujedno i njegovo 100. putovanje. Napisao je 14 enciklika. Predstavio je Crkvu svijetu na novi način. Govorio je kako “zlo na koncu ne pobjeđuje, život pobjeđuje smrt i ljubav pobjeđuje mržnju”. A, upravo na toj crti Ivana Pavla II. je i pontifikat Franje koji ponavlja kako ljubav pobjeđuje mržnju.
Ivan Pavao II. je bio, dakle, tri puta u Hrvatskoj, a tijekom drugog putovanja od 2. do 4. listopada 1998. beatificirao je kardinala Stepinca. No, nezaboravan je i njegov govor u splitskoj zračnoj luci na oproštaju prije polijetanja za Rim.
“…Boravak mi je među vama omogućio rukom dotaknuti napredak postignut posljednjih godina. Vidio sam društvo koje želi graditi svoju sadašnjost i budućnost na čvrstim temeljima demokracije…
…Vaša nacija posjeduje potrebna sredstva za uspješno svladavanje protivštinâ, a posebno pak vi, hrvatski građani, posjedujete potrebne darove da biste se suočili s izazovima sadašnjega trenutka. Zalaganjem svih moguće je nastaviti nimalo laku demokratizaciju društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštovanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti. Misliti da se ta cijena može platiti nekim drugim novcem znači izvrgnuti se opasnosti od pada pod stečaj. Danas je nakon dugih godina diktature i bolnoga iskustva nasilja, čemu su bili izloženi stanovnici ovih krajeva, potrebno uložiti sve sile da se izgradi demokracija utemeljena na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića….
…Crkva će, podupirući nastojanje društvenih slojeva i političkih snaga, pružati svoj osobiti doprinos, posebno izlaganjem svojega društvenog nauka i stavljanjem na raspolaganje svojih ustanova za odgoj novih naraštaja. Svoje vjernike Crkva potiče da djelotvorno surađuju, kao što su to radili od početka, u sadašnjemu radu na demokratizaciji širokih područja društvenoga, političkoga, kulturnoga i gospodarskoga života zemlje, promičući tako skladan razvoj cjelokupnoga hrvatskog društva…”, dio je govora Ivana Pavla II. u zračnoj luci u Splitu koji bi i danas trebalo imati na umu.
Wojtyla naš dragi papa. Ljubavi moja neka ti je lijepo gdje si sada i čuvaj nas ovdje tako krhke u moru neznanja.