Zaposlenici zrakoplovnih kompanija (Ryanair, Alitalia, Vueling) te talijanske kontrole zračne plovidbe ENAV štrajkali su u prosincu prošle godine istog dana i doveli putnike u tešku situaciju. Ali izazvali su i druge teške posljedice.
Sudbina najpoznatije low-cost kompanije Ryanair još je neizvjesna, u Alitaliji, gdje kriza traje već 20 godina, broj je zaposlenika smanjen s 22.000 na 10.000, od kojih ih 6700 radi na zemlji.
Alitalia je privatizirana 2008., ali je ta privatizacija propala pa je dio dionica kupila talijanska pošta, potom je kompanija Etihad Airways prošle godine izašla iz vlasništva te je sada ponovno vlasnik država koja je potrošila već oko 7,5 milijardi eura za spašavanje tvrtke... Alitalia sada ima 98 zrakoplova i preveze 134 milijuna putnika godišnje, ali svakodnevno proizvodi gubitke. Je li kriza počela štrajkovima ili su štrajkovi bili posljedica krize, teško je reći, ali činjenica je da su štrajkovi zadali najteži udarac Alitaliji.
Štrajkovi su u Italiji doveli i do zatvaranja mnogih drugih tvrtki. Najviše ih je bilo 1969. godine, kad je izgubljeno ukupno 302 milijuna radnih sati. Zatim su pali na oko sto milijuna izgubljenih radnih sati godišnje, a 1992. godine bilo je 869 štrajkova s izgubljenih 19 milijuna radnih sati. Sada ima manje od dva milijuna izgubljenih sati u štrajkovima godišnje.
Sve se počelo mijenjati 1990-ih godina. Članak 40. talijanskog Ustava jamči pravo na štrajk, ali on mora biti reguliran zakonima. Tako je 1990. donesen zakon po kojem se određuje da štrajkovi u osnovnim javnim i drugim ustanovama (zdravstvo, školstvo, sigurnost, kretanje, informiranje...) ne smiju štetiti drugim osobama.
Štrajk u prijevozu ili zdravstvenim uslugama može biti, primjerice, zaustavljen tako što se zaposlenike primora raditi posebnim nalozima. Štrajkovi u prijevozu, primjerice, ne smiju se organizirati u danima oko blagdana, u ljetnim mjesecima i slično. A tko štrajka, za dane koje ne radi ne dobiva ni plaću.
Slično je u svim europskim zemljama. Zato bi štrajkove najpametnije bilo izbjeći.
>> Pogledajte video - Što građani kažu o nacionalnom stadionu koji bi se trebao izgraditi u Blatu
Ova je kolumna na žalost jasan odraz, ogledalo, socijalistički odgojenog i nikad ozbiljno zaposlenog čovjeka koji očito nikad u životu nije stvarno radio nešto fizički i psihički teško.