Čini se, što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste. Ako se osvrnemo stoljećima unatrag, vidimo da je uloga stranaca u društvu – onih koje danas nazivamo imigrantima – uvijek bila u središtu žustrih rasprava. Iako su stranci u antičkoj Grčkoj uživali sve poštovanje i čast kao gosti, u pravilu ih se obeshrabrivalo da ne bi pomislili kako mogu ostati i trajno se naseliti i širiti svoje “pjesme” i “poeziju”, odnosno, svoju tradiciju, kulturu, mitove i legende podijeliti s većinskom zajednicom. “Ne pretpostavljajte da ćemo vas ikada olako pustiti da dođete među nas, postavite svoju scenu na tržnici i predstavite glumce čiji prekrasni glasovi govore glasnije od naših”, upozorava Platon u svojim Zakonima. “Ne pretpostavljajte da ćemo vam olako dopustiti da držite javne govore djeci, ženama i masama, da govorite o istim ciljevima o kojima mi govorimo, ali govoreći stvari koje su većim dijelom u suprotnosti s onim o čemu mi govorimo. Morali bismo biti ludi da vam dopustimo takvo što!”
Danas, dva i pol tisućljeća kasnije, usprkos primamljivim “otvorenim granicama” i bezbrojnim zakonima, konvencijama, statutima i sudskim odredbama koje pokušavaju zaštititi prava pojedinca, nezadovoljstvo raste; čini se, kao u drevnim vremenima, da se neograničeno primanje imigranata u jednu zajednicu i dalje smatra “ludošću”. Anketa koju je provela druga po broju članova britanska ženska udruga, The Townswomen’s Guild, potvrđuje rastući trend. Kad su članove Guilda pitali za mišljenje o trenutačnom stanju imigracije, 95% njih se složilo da će zemlja izgubiti nacionalni identitet ako se imigracija ne smanji, 94% je reklo da trenutačna razina imigranata stvara pritisak u odnosima unutar društva, dok se 24% protivi bilo kakvoj imigraciji. Toliko što se tiče multikulturalnih principa ravnopravnosti koje je Zapad usvojio. Barem na papiru. Kao što Jerry Muller ističe u jednom izdanju Foreign Affairsa, (“Clash of Peoples: Why Ethnic Nationalism will Drive Global Politics for Generations”), “nekontrolirana imigracija ne ugrožava samo političke ciljeve desnice nego i ljevice. To se pogotovo događa kad se “kultura većinske zajednice sukobi s kulturološkom netolerancijom i antiliberalizmom nekih novih imigrantskih zajednica” (na primjer, genitalno osakaćenje, dogovoreni brakovi ili ubojstva za obranu “obiteljske časti”), kad se, kao što Atenjanin kaže, “glumcima čiji glasovi govore glasnije od naših” dopusti potpuna sloboda. I tu stvari postaju vrlo komplicirane. Zagovaranje zaštite građanskih sloboda za sve ugrožene skupine svijeta je nešto više od apstraktnog izraza solidarnosti s potlačenim manjinama u svijetu.
To često znači iskazivanje dobrodošlice u svoj vlastiti dom, zajednicu, grad ili zemlju. U Sjedinjenim Američkim Državama postoji izraz za to: NIMBY: ‘Not in my backyard, (ne u mojem dvorištu!). To je ono što se nedavno dogodilo u demokratskoj Britaniji i Italiji a, izgleda, danas na našim područjima. Atenjanin se ipak zadnji smije.
>> Julienne Bušić: Najveći problem u Hrvatskoj je to što svi žele biti glavni
