Bečki institut za ekonomska istraživanja (WIIW) oglasio je prošli tjedan alarm: izravne inozemne investicije u zemljama središnje i jugoistočne Europe, među kojima je i Hrvatska, u 2017. u odnosu na prethodnu 2016. godinu smanjile su se za golemih 25 posto! Hrvatska je pritom prošla relativno dobro. Fond inozemnih ulaganja u Hrvatsku u posljednje tri godine neprekidno lagano raste (23,8 pa 26,2 i 27,9 milijardi eura lani), ali nema sumnje da je opći pad investicija Zapada na Istoku ozbiljno upozorenje i za kreatore hrvatskih ekonomskih planova, politika i strategija, osobito kad se vide razlozi tog pada koje otkriva Bečki institut, kao i vrlo loša struktura inozemnih ulaganja u Hrvatskoj.
Ukratko, prolazi vrijeme u kojem je Hrvatska značajan dio svojega razvoja i rasta mogla temeljiti i planirati na inozemnim ulaganjima i njihovu pozitivnom utjecaju. Njihova ekonomska vrijednost i civilizacijski značaj na europskom Istoku ne samo da se gase, nego su se počeli kretati retrogradno: zbog njih, upozorava Bečki institut, opet u donedavnim komunističkim zemljama jačaju ekonomski nacionalizam, autarkija, rentijerstvo i „rođački kapitalizam“.
Zašto inozemne investicije padaju u Rusiji (33 %) ili u Turskoj (20 %) nije teško pretpostaviti, no iznenađenje je da – također čak za petinu – padaju i u europskim istočnim ili tranzicijskim novim članicama Europske unije. Nekoliko je razloga za to. Prvi je da neke zemlje planski „renacionaliziraju“ svoja krupna poduzeća, dok se stranci „dezinvestiraju“. Poljska pod državne skute vraća financijski sektor i medije, a Mađarska svoju energetiku, telekome i banke, dok češki investitori preuzimaju inozemne udjele u češkim medijima i komunikacijama. Nove investicije otežava i manjak raspoložive radne snage na europskom Istoku: za lani oglašene greenfield investicije treba 220.000 novih radnika, a njih jednostavno nema. Ili su im plaće – zbog oskudnosti ponude – toliko porasle da se nova ulaganja ne isplate, osim ako se ne temelje na automatizaciji procesa, a takve investicije stranci mogu poduzimati i kod kuće, ne moraju zbog njih putovati u druge zemlje.
Pritom, investicije koje nisu namijenjene izvoznoj proizvodnji i ne temelje se na visokim tehnologijama više na europskom Istoku ne dobivaju političku ni financijsku potporu, a one „klasičnije“ već u toj regiji „imaju snažnu i preferiranu konkurenciju domaćih poduzetnika“ (WIIW). Naposljetku, inozemne investitore u zemljama središnje i jugoistočne Europe vjerojatno ipak najviše obeshrabruje pad zarade, odnosno povrata na uloženi i riziku izloženi kapital. Svi ti problemi, uz notorno loš plasman na ljestvicama lakoće vođenja poslovanja, tište i Hrvatsku. No, nju bi opći trend pada inozemnih ulaganja uskoro mogao pogoditi i jače nego susjede jer je u Hrvatskoj najviše stranoga kapitala (daleko pretjeranih 36,1%) uloženo u bankarstvo i osiguranje, koji sami nisu izvozni, a i ovise o ulaganjima u druge sektore, i u proizvodnju nafte i plina – koji su pred konačnim iscrpljenjem.
Inicijativa Ovršni ustanak ispred Sabora urudžbirala donacije Martini Dalić
