Do poraznih posljedica, do kroni (rodjačko/ortačkog) kapitalizma, loše političke ekonomije, erozije svojeg položaja s početka transformacije i današnjeg “fenerašenja” u EU, Hrvatsku je dovelo to što nije provela treću fazu programa stabilizacije, puzajuću deprecijaciju kune, ustvrdio je u svojoj kolumni Ivo Bićanić.
Za usporedbu, “Slovenci s višom stopom eurizacije od Hrvatske upregli su sve snage u puzajuću deprecijaciju, u tome su uspjeli i postali najuspješnija zemlja transformacije”. To je zaista rijetka zgoda da kao glavni uzrok ekonomskog zaostajanja Hrvatske netko ističe višedesetljetni precijenjeni i de facto fiksni tečaj kune, i to ne bilo tko nego jedan od najistaknutijih i najcjenjenijih hrvatskih ekonomista. No, kao glavni razlog zašto u Hrvatskoj puzajuća (postepena) deprecijacija kune nije provedena profesor Bićanić navodi “hrvatsku bolest nečinjenja, odgađanja, nedonošenja odluka i čekanja Borislava Škegre i društva u kojem je bila i Martina Dalić”.
No, hrvatska javnost bi trebala znati što se stvarno dogodilo. Najprije recimo da je u ekonomskoj teoriji praktički nesporno da precijenjeni tečaj domaće valute smanjuje konkurentnost domaćih poduzetnika u inozemstvu, a podcijenjeni tečaj je povećava. Nebrojene su zemlje u povijesti nerijetko pribjegavale deprecijaciji kako bi povećale svoju izvoznu konkurentnost. A kako je Slovenija uspijevala provesti tu toliko željenu puzajuću deprecijaciju, svojedobno mi je otkrio dr. Boris Vujčić, tada još zamjenik guvernera HNB-a. Svako malo, ispričao mi je Vujčić, u hotelu Slon u Ljubljani sastali bi se predstavnici slovenske Vlade, točnije Ministarstva financija, središnje banke i najvećih poslovnih banaka, i dogovorili se za koliko će sutradan deprecirati tečaj tolara. A sve kako bi u godini dana postigli, za građane i poduzetnike neprimjetnu i bezbolnu, a za ekonomiju blagotvornu deprecijaciju od nekoliko postotaka. Ali za to nije bila dovoljna samo volja i “činjenje” slovenske državne i monetarne politike, ključno je bilo to što su poslovne banke bile u slovenskom vlasništvu. Politika je imala načina da ih uvjeri u nužnost puzajuće deprecijacije makar je to njima otežavalo poslovanje i kvarilo bilance. Hrvatska je, međutim, vrlo brzo svoje poslovno bankarstvo gotovo u potpunosti prepustila stranim vlasnicima iz eurozone, bilo da su oni tu otvarali svoje nove banke ili su pokupovali stare, propale socijalističke.
Inozemni su bankari sa sobom donijeli i novac potreban za kreditiranje – kapital i pozajmice svojih principala, u eurima. Tim eurima morali su u Hrvatskoj osigurati prinos i vraćati ih u inozemstvo, i njima nikako nije odgovaralo da je za isti iznos eura potrebno stalno sve više i više kuna. Zadnji čavao u lijes puzajuće deprecijacije bilo je hrvatsko devizno “tržište” na kojemu devize smiju prodavati i kupovati samo banke, tako da one već 25 godina formiraju tečaj koji njima treba, a to je fiksni tečaj. Čak i ako su zaista imali drukčije planove, “Škegri i društvu” preostalo je samo da se s tim pomire.
Pogledajte i galeriju: Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti
Po trenutnom tečaju kuna je precjenjenja, kako će tek biti za vrijeme turističke sezone kad se poveća priljev deviza