Prije 24 godine u industriji je radilo 567 tisuća radnika, a sad samo dvjesto tisuća, što je toliko malo da bi svatko tko je na nogama zaslužio ući u strateški dokument države. Zato je i razumljivo što su pojedine grupacije gurale Vladu da ih smjesti među pokretače, iako nikome nije jasno hoće li od toga profitirati.
Prvi je problem strategije što stiže pred kraj mandata pa ima sve šanse da završi u nečijoj ladici, kao i dvadesetak drugih strateških dokumenta donesenih posljednja dva desetljeća. Ljudi od struke kažu da je zadovoljavanje forme osnovna ambicija Vladina dokumenta, on prati neki knjiški model po kojem se takav dokument piše, ali imat će ograničene domete jer se ne zna koliko će novca država usmjeriti u industriju.
Čak i ako se previše ne propituje zašto je država sve učinila da ogoli i proda nekad moćnu Plivu, a sad odjednom farmaceutska industrija sa svega četiri tisuće zaposlenih postaje lokomotiva rasta pa je treba gurati, ostaje pitanje kojim će novcem to učiniti. Našim bi tvrtkama, bez obzira bile one među čuvarima, pokretačima ili otpisanima, država više pomogla kad bi postala jeftina i efikasna. To se, prema podacima o proračunskoj potrošnji, nije dogodilo. Proračun je u minusu većem nego što je trebao biti, a kako je u pripremi nekoliko mjera koje će ga učiniti još ranjivijim, industrija će se i sa strategijom nastaviti osipati.
>>Milanović o dokapitalizaciji: ACI neće dobiti nitko po babi i stričevima
...nije država prodala Plivu... nego pojedinici koji su za to itekako nagrađeni...