Kao sudac, zagovornik je postavke “Bolje sto krivih na slobodi, nego jedan nevin u zatvoru”. Sudi samo po dokazima u spisu, a sumnje, pretpostavke treba ostaviti po strani “jer do momenta izvjesnosti krivnje treba poštivati presumpciju nevinosti”. Zagrebački sudac Nenad Lukić slovi za jednog od najstrožih sudaca, premda sam sebe ne smatra strogim. Na njegove odluke ne utječe ni javnost, ni ugled, ni beznačajnost optuženika, niti tko su oni u društvu, je li im se tko divi ili od njih strijepi...
Svaku presudu koju je donio i kaznu koju je odredio duboko je promislio i donio je samo na temelju zakona i svojih uvjerenja za pravedno presuđivanje. Sudac Lukić ne pada ni pod utjecaj svojih kolega, a ni sudske prakse ako nije u skladu s njegovim uvjerenjem. I takva dosljednost, vjerodostojnost, principijelnost u donošenju javnih odluka u društvu, u kojem se konformizam i(ili) šutnja prečesto nagrađuju, zaslužuje poštovanje i kad se ne slažete s njegovim presudama.
Kad je većina sudaca izricala minimalne kazne ili uvjetne osude za nesreće sa smrtnom posljedicom, sudac Lukić nije zazirao od strogih kazna krivcima, osobito ako su nekoga usmrtili vozeći prebrzo, pijani ili na crveno, vodeći računa da time šalje poruku društvu i obitelji žrtve. Kad mu je drugostupanjski sud ublažavanjem kazni slao poruku da treba izricati blaže kazne, on je i dalje principijelno sudio po svom, a sada smo došli do toga da se pravosuđe polako spušta na njegove kriterije jer po novom Kaznenom zakonu od 1. siječnja obijesnim vozačima i ako ne skrive ničiju smrt prijeti do tri godine zatvora. A prije nekoliko godina, kada je Lukić pijanoj vozačici koja je u pješačkoj zoni usmrtila bračni par odredio osam godina zatvora, ta je kazna “spuštena” na minimalne tri godine. Kada je pripitog vozača osudio na pet godina zatvora jer je usmrtio studenticu na zebri, kazna je snižena na dvije godine zatvora.
U slobodno vrijeme čita Schopenhauera i Kanta, u zadnje vrijeme i Nietzschea, literaturu iz psihologije, koja je bila njegov prvi izbor za studij, te književnost, pa nije ni čuo da je ovaj tjedan jedan saborski zastupnik izgovorio da su suci intelektualno potkapacitirani. A i da jest, teško da bi ga pogodio zaključak stvoren na temelju predrasuda i pretpostavki, a ne činjenica, do kojih on drži. Kada je jednom citirao Goethea u obrazloženju presude i njegovu rečenicu “činjenice jesu ili nisu, istinite su onoliko koliko vrijede...”, sutkinja drugostupanjskog suda spočitnula mu je da u presudama ne koristi narodne mudrolije. A Goethe je bio i doktor prava...
Sudac Lukić u razgovoru kaže da sam sebe ne smatra strogim sucem, nego realnim, jer svaka kazna koja je izrečena u okviru zapriječene nije prestroga ako je dobro odvagnuta u omjeru prema otegotnim i olakotnim okolnostima.
– Kad se utvrdi nečija krivnja za nesreću sa smrtnom posljedicom, nije lako ocijeniti, a da bi se ostvarila svrha kažnjavanja i u pogledu individualne i generalne prevencije, koliko je vremena slobode potrebno oduzeti drugome da bi pravda bila zadovoljena. Složit ćemo se da ako je žrtva usmrćena u nesreći, bilo kojom kaznom ne možemo vratiti tu osobu iz mrtvih, ni nadoknaditi njezin gubitak obitelji, prijateljima. Ali cijeneći život i realno sagledavajući gubitak života žrtve treba pravilno odmjeriti kaznu optuženom a, po mojemu mišljenju, u većini slučajeva bezuvjetno kažnjavanje zatvorom jedino pravilno odražava svrhu kažnjavanja. Nisam od onih koji bi za kazneno djelo sa smrtnom posljedicom davao uvjetne osude jer je smrt jedne ili više osoba i gubitak koji nosi sa sobom preteška posljedica za obitelj usmrćenog ali i za društvo – kaže sudac Lukić. Stoga na njega to kako drugi sude u takvim predmetima nije utjecalo.
Čestitke od osuđenika
– Sudac sudi po zakonu, ne po sudskoj praksi, i klonio sam se toga da padnem pod utjecaj okoline i nepisanog zauzetog stava o, po mojemu mišljenju, blagom kažnjavanju za prometne nesreće – govori Lukić napominjući da uvjetna osuda nije kazna, nego upozorenje osuđenom da više ne čini kazneno djelo, pa ne može biti adekvatan odgovor društva na nečiju smrt. U sudnici se ponaša jednako prema svima, i moćnima i nemoćnima, i opasnima i bezopasnim optuženicima. Svjestan je da njegovo ponašanje i držanje, izgrađeno tijekom duge karijere, djeluje ozbiljno i strogo. On je u pravom smislu riječi gospodar sudnice.
– Što se tiče odnosa prema tzv. opasnim počiniteljima, po prirodi sam osoba koja se ne da zastrašiti. Koji put se znam našaliti, pa ću vam ispričati jednu anegdotu od prije 15 godina. Okrivljeni koji je o sebi imao mišljenje kao o jako opasnom tipu, začuđen mojim ponašanjem i time da ga se ne bojim, nije se mogao suzdržati pa me je pred svima u sudnici pitao: “Kako se vi mene ne bojite i još ste mi dali bezuvjetnu kaznu zatvora od nekoliko godina kad sam ja strah i trepet za svoju okolinu?”. Ja sam mu pola u šali a pola ozbiljno uzvratio poslovicom: “Koliko god vjetar jako puhao, planina ne uzmiče”. To mu se toliko svidjelo da se nije žalio na presudu od nekoliko godina zatvora, koje je proveo u Lepoglavi, i čak mi je prve dvije godine i čestitao Novu godinu, ja vjerujem i iskreno, jer u tim pozdravima nije bilo ni ironije, ni predbacivanja – ističe Lukić.
Kao i još neki iskusniji suci, ostao je sudac Općinskog kaznenog suda. Nije napredovao. Kako gleda na pritužbe sudaca koji se žale da kriteriji za napredovanje nisu dobro postavljeni, a kandidatima presuđuje i razgovor pred Državnim sudbenim vijećem?
– Po mojoj ocjeni, u bodovanju sudaca za napredovanje veća pažnja bi se trebala pokloniti iskustvu, odnosno stažu sudaca, jer zaboravljamo da je i iskustvo znanje, a bodovanje iskustva se premalo vrednuje. Ne možemo svi imati doktorate i magisterije i puno objavljenih radova jer mnogi suci, u koje spadam i ja, po vokaciji nisu teoretičari nego praktičari – kaže Lukić.
Iznimno je elokventan, a svoje tvrdnje često potkrepljuje citatima filozofa, psihologa i značajnih pisaca. No, u sudnici ih koristi samo u obrazloženju presuda, koje dopuštaju veću slobodu nego sama izreka presude, koja je ograničena na suhoparni pravni jezik. Citira ih kad obrazlaže nešto konkretno, ali ne da bi, kaže, ispao pametan i načitan, nego samo kada je ono što kaže potkrijepljeno umnošću velikih ljudi, koji su prije njega to rekli na drugi način, a imali su talent izričaja koji on nema. Zadnjih nekoliko godina otkrio je vrtlarstvo pa u svojoj kućici na moru ljeti uživa uređujući dvorište i diveći se prirodi.
– Očito je i smirenje i ovakvo uživanje u vrtu vezano uza zrele godine u kojima sebe shvaćate kao tinjanje žeravice dulje radzoblje – kaže.
Inače, pravo nije bio njegov prvi izbor, nego psihologija i filozofija, na koju nije “upao”, a pravo ga tijekom studija i nije previše zanimalo sve dok nije počeo raditi. Supruga mu je specijalist transfuziolog, a njihovo dvoje djece nisu odabrali ni pravo, ni medicinu, nego arheologiju.
– Sina sam dok je bio malo dijete zarazio pričama o starim civilizacijama tijekom naših dugih šetnja jer sam vidio da ga zanimaju priče o Inkama, Majama, rimskoj i grčkoj povijesti i tako se odlučio za studij povijesti i zemljopisa, a potom se prebacio na arheologiju, pa je sada student zadnje godine diplomskog studija. Mlađa kći također je upisala arheologiju, valjda ju je time zarazio stariji brat, koji joj je još uzor. Tako ću jednog dana imati dvoje arheologa u kući, bit ću “dvostruki” tata Indiana Jones, a ne zovem se Sean Connery – šali se.
Šutnja je najveće ignoriranje
Suca Lukića svojedobno su napadali jer je uvjetno osudio Predraga Matvejevića zbog klevete Mile Pešorde.
– Kao što znate, nikad se nisam osvrtao na to što su me napadali zbog te presude, ni na Matvejevićeve istupe nakon presude, tim više što su mu nastupi bili neprimjereni za jednog intelektualca ili, kako on sam voli sebe nazivati, europskog intelektualca. Omalovažavajući presudu govorio je da ju ne poštuje, a mene je nazivao provincijskim sucem. Nisam htio reagirati, poučen onom grčkom filozofijskom postavkom da je i šutnja najveći stupanj ignoriranja. Ako i jesam, kako je rekao, provincijski sudac, prisjećam se misli Krleže: “Svatko je gospon pod svojim šeširom”. Kojeg je i Matvejević poznavatelj. Pa tako neka i ostane – zaključuje sudac Lukić.
gospon sudac je između ostalog i hrvatski branitelj