Sudac Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić prvi je sudac u Hrvatskoj koji je, uz osuđujuću presudu za korupciju, osuđeniku još oduzeo i svu imovinu kojoj se nije moglo dokazati legalno podrijetlo. Riječ je o slučaju poreznika Zdravka Markača iz afere Dubai. Tužitelji USKOK-a protiv Markača, Ranka Vukoje i Željka Sićaje podignuli su optužnicu tvrdeći da su uzeli 30.000 eura mita. Od toga je 17.500 završilo kod Markača, no sudac Turudić nije naložio da mu se oduzme samo 17.500 eura, koliko je dokazano da je uzeo kao mito, već je presudio da se Markaču i njegovoj majci zaplijeni ukupno 3,5 milijuna kuna. Nisu mogli dokazati da su taj imetak stekli legalno pa se realno pretpostavlja da je i ta imovina stečena kriminalom. Stoga je Turudić odlučio da im se oduzme.
– Riječ je o primjeni zakonske odredbe koja je oko Božića objavljena u Narodnim novinama i kaže da, ako je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti USKOK-a, da se pretpostavlja da je sva imovina stečena kaznenim djelom ako optuženik ne učini vjerojatnim da je stečena na zakonit način. Dakle, teret dokazivanja je obrnut. Riječ je o takozvanom proširenom oduzimanju imovinske koristi koje se primjenjuje na optuženika, ali i na članove njegove obitelji.
• Što je bio povod da se ova odredba primijeni na Markača iz slučaja Dubai?
– O konkretnom postupku ne mogu govoriti. Riječ je o kaznenom djelu gdje takva mogućnost postoji, a Državno je odvjetništvo predložilo da se oduzme imovina.
• Markač je uhvaćen sa 17.500 eura mita, a uzima mu se 3,5 milijuna kuna. Je li to pravedno?
– Teško ćete od bilo kojeg suca dobiti odgovor na ovakvo pitanje. Mi ne pišemo zakone, već ih primjenjujemo. Ne ovisi o našoj volji primjena zakona, već o tome postoje li uvjeti. Ako postoje, onda se propisi moraju primijeniti. Načelno mogu reći kako smatram pravednim da netko ne može imati imovinsku korist od kaznenog djela, a oduzimanje tako stečene imovine je vrlo snažna i jasna poruka da se kriminal ne isplati.
• Je li vaša odluka u slučaju Dubai razveselila ministra pravosuđa budući da sada ima i konkretan predmet koji može upotrijebiti kada bude Europsku komisiju uvjeravao da se borimo protiv korupcije?
– Treba njega pitati. No, sigurno je da veseli ova zakonska izmjena. Donesena je zato da bi se primijenila i sada se pojavio slučaj kod kojega su bili ispunjeni uvjeti da zaživi u praksi.
• Bojite li se prigovora kako ste Markaču presudili za potrebe Europske komisije?
– Ne. Nikada ni jednu presudu nisam donio za potrebe nikakve komisije ili političke opcije. Uvjeren sam da ni velika većina sudaca u Hrvatskoj ne donosi presude ni po čijem diktatu, trendovima ili kako bi to netko htio.
• Na čelu ste radne skupine za izradu Zakona o agenciji koja bi upravljala oduzetom imovinom. Kako će to izgledati?
– Bit će osnovano tijelo koje će se brinuti o oduzetoj imovni, no još nije definirano kako će izgledati i u što će se utrošiti oduzeta sredstva. Proučit ćemo iskustva drugih zemalja, Irske, Francuske i naših susjeda, Srbije, BiH i Makedonije. Tada će Ministarstvo pravosuđa odlučiti koji nam je model najbolji, a radna skupina će ga uobličiti.
• Ne slažete se sa stalnim pooštravanjem kaznene politike?
– Vječno i nepotrošeno načelo kaznenog prava govori da nije bitna visina kazne. Naravno, kazna mora biti adekvatna djelu, ali poenta je u tome da mora biti izvjesna. Države koje imaju vrlo visoke kazne, pa i smrtnu kaznu, nemaju manje kriminala nego druge države. Onaj tko čini kazneno djelo ne očekuje da će biti otkriven i da ga čeka 20 godina zatvora. Zato je važno imati dobar pravni poredak u kojemu postoji velika vjerojatnost da će počinitelj kaznenog djela biti otkriven i uhićen te adekvatno kažnjen. Tek nakon toga ima smisla razgovarati o strožim kaznama. U načelu nisam za drastično pooštravanje i mislim da je ono vrlo često plod dnevnopolitičkih razloga.
• Pretjerano pooštravanje kaznene politike najočitije je bilo kod propisivanja minimalno tri godine zatvora za preprodaju i najmanje količine droge, pa i jednog jointa. Kako to izgleda u praksi?
– Ima slučajeva da se za preprodaju doista male količine droge mora, i to uz primjenu ublažavanja kazne, presuditi dvije godine zatvora. Nije malo takvih slučajeva. Loše je što se u tim slučajevima ne može izreći kazna rada za opće dobro na slobodi. Mislim da je tu zakonodavac pogriješio jer je kod blažih djela uvijek bolje da se zatvor zamijeni radom za opće dobro. Takvo je kažnjavanje bolje za pojedinca, za njegovu resocijalizaciju, ali i za društvo. Koliko čujem od kolega, izmjene Kaznenog zakona idu u tome smjeru.
• Kako je biti sudac u Hrvatskoj?
– Vrlo teško. Tu je puno rada, i to vrlo predanog, puno angažmana, kako u radno, tako i u slobodno vrijeme, nošenje predmeta kući, a društvo ništa od toga ne valorizira.
• Kako se vi osjećate? Od suca koji je bio izložen ozbiljnim kritikama i optužbama došli ste do suca koji dobiva najzahtjevnije i najintrigantnije predmete.
– Bio sam izložen napadima jedne grupacije ljudi koja je bila motivirana njihovim (ne)uspjehom u određenom kaznenom postupku. Bilo mi je teško, prošao sam teško razdoblje.
• Govorite o suđenju Hrvoju Petraču. Je li vam i nakon pravomoćnosti presude prijetio i bojite li se osvete?
– Osim jednog incidenta na suđenju, od njega nisam doživio nikakve neugodnosti. Ne bojim se osvete. Ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi mi se netko osvećivao jer sam radio po svom najdubljem uvjerenju. Tu nema ničeg osobnog. Sudski slučaj nije dvoboj između suca i optuženika. Sudac je arbitar koji arbitrira između navoda optužbe i navoda obrane te donosi odluku. Sudac odlučuje o primjeni prava na određenu situaciju, a ja nisam nikada osobno usmjeren prema nekome od optuženika. Kada bih imao osobni motiv, tražio bih izuzeće.
• Možete li, nakon višegodišnje distance, objasniti kako ste se našli u britanskome non paperu – dokumetnu britanske tajne službe kojim se Vladi savjetovalo kako da uhiti Gotovinu?
– Nemam ideju o tome. Pouzdano je taj dokument nastao u Hrvatskoj. Zanimljivo je da sam s kolegom Devčićem bio apostrofiran kao sudac kojega treba zaplašiti da bih sudio kako se želi jer smo navodno na Petračevu platnom popisu. Dugo sam razmišljao o tome kako sam se našao na tom dokumentu, kako su se isplele oko mene te dezinformacije, no nisam uspio odgonetnuti. Jedino u što sam uvjeren jest da su autori tih dezinformacija iz Hrvatske, da je riječ o našim građanima.
• U kakvim ste danas odnosima s Vesnom Škare-Ožbolt?
– Pozdravimo se kad se sretnemo na ulici. Još mi se kao odvjetnica nije pojavila u sudnici.
• Jeste li uopće razgovarali otkad je otišla s funkcije ministrice pravosuđa?
– Jesmo, na njen poziv, ali dok je još bila ministrica. Ako mislite jesmo li raspravili to što me nije željela imenovati za predsjednika suda, moj odgovor je negativan. Danas mi to više ništa ne znači i uopće nemam potrebu o tome razgovarati. Vesna Škare-Ožbolt zna zašto me nije imenovala.
• Ona je rekla da je to bilo zato što ste bili politički izbor bivšeg premijera Ive Sanadera te da je smijenjena zato što vas je odbila postaviti na čelo Županijskog suda u Zagrebu.
– O tome treba pitati nju i Sanadera. Ja znam da sam bio izbor sudačkog vijeća. Ponavljam, ovo je sada za mene završena priča. Prije četiri godine želio sam biti predsjednik suda. Javio sam se na natječaj na kojemu nisam prošao odlukom Vesne Škare-Ožbolt. Nije mi bilo svejedno i smatrao sam da sam nepravedno neimenovan. Sve što se poslije događalo i što je ona govorila, što je svoju smjenu projicirala na mene, to je njen problem i ne tiče me se.
• Sudite beskućniku Šlogaru za ubojstvo Ivane Hodak. Znam da ne smijete govoriti o predmetu, no što kažete na komentar da je na slučaju beskućnika angažirana pravosudna elita?
– Vidio sam taj komentar. No, što to znači? Ja sam uskočki sudac i sudim, kao i drugi, u predmetima koji su optuženi. Zar bi trebali postojati posebni suci koji bi sudili beskućnicima, a posebni za bogataše?
• Hoćete li se složiti da javnost nikada nije sumnjala u rad represivnih tijela kao što je u ovome slučaju?
– Mogao bih se složiti. Uz veliku ogradu jer ne želim ništa komentirati budući da je suđenje u tijeku. Reći ću samo da je to slučaj koji izaziva iznimnu pozornost javnosti i da mogu dijeliti vaše zapažanje da je javnost jako sumnjičava. Zašto je tome tako, ne bih komentirao jer ću svoj stav izreći u presudi.
• Je li slučaj ubojstva Ivane Hodak u pravnom smislu zahtjevniji ili jednostavniji slučaj?
– Kao i svaki slučaj ubojstva, i to je zahtjevan predmet, i to ne samo emotivno već i pravno. Ma kako flagrantno bilo, ma kako bilo jasno i dokazano, u pravnom pogledu je uvijek ubojstvo vrlo zahtjevno u pogledu visine kazne, ocjene ubrojivosti...
• Bilo je potresno svjedočenje roditelja Ivane Hodak. Kako ste ga vi doživjeli?
– Bilo mi je teško. Vidio sam puno sličnih scena, ali i ja proživljavam tragediju. Imam i ja osjećaje. Kao svakom normalnom čovjeku jako mi je teško gledati patnje majke kojoj je ubijeno dijete. Ali je to sastavni dio posla koji je užasno mučan i težak i potrebna je velika samokontrola da se emocije kanaliziraju i da čovjeka ne ometaju u postupku.
• Biste li, da je to netko tražio, zatvorili za javnost njihovo svjedočenje?
– Nitko to nije predložio, a da jeste, donijeli bismo odluku.
• Biste li imali petlje osloboditi Šlogara kada ne bi bilo dokaza da je ubojica?
– Naravno! Tu nije dvojba imati petlje ili ne, nego je li nešto dokazano ili nije. Kao i u svakom predmetu, ako sudsko vijeće donese odluku da nema dokaza, oslobodi se optuženika. I obrnuto, ako dokaza ima, donosi se osuđujuća presuda ma o kome bila riječ.
Cijeli intervju pročitajte u današnjem izdanju priloga Obzor.
Nakon bolesno sramne nadasve zakonske presude, nama žrtvama prijevara pljačke; sam se zahvalio sudčkom ( ne luđačkom vječu ) na presjajnoj presudi . Sa riječima dabogda i vašoj djeci i unucima isto tako dosudili ( takova ih pravda dogodila kaoao što ste to svjesno nama i našoj djeci presudili u ime \"Republike Hrvatske\" . ( suci mi ne pišemo zakone ali ih sa veseljem primjenjujemo !) zakone pišu Narodnjačke novine koje izdju vjerovatno NEKI MOŽDA TRIJEZNI u narodnjačkim klubovima ! ( nema pismenih lječničkih dokaza trijezni !)