Otkako se poznaju, a to je oko 24 godine, Kolinda Grabar-Kitarović (1968.) i Andrej Plenković (1970.) međusobno se natječu. Nakon što su diplomirali, oboje su započeli karijere u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje su im se počeli križati putevi. Ona je gotovo uvijek bila u laganoj prednosti jer je došla ranije, no kako su oboje bili vrlo ambiciozni, brzo su napredovali.
Najviše je na brzinu njihove karijere utjecao Mate Granić, kao dugogodišnji MVP, što se vidi i danas jer Granić ima utjecaja i na premijera i na predsjednicu. Premda je Granić sada posebni savjetnik predsjednice, zna se da održava i redovite kontakte s Plenkovićem. Tim više čudi što ni njemu, očito, ne uspijeva srediti odnose između svojih dvoje nekadašnjih učenika, a sada najodgovornijih političkih figura u zemlji.
Propalo primirje
Nije prvi put da su stvari izmakle kontroli kad su Grabar-Kitarović i Plenković u pitanju, njihove svađe i pomirenja te stalna izmjena vruće-ledenih odnosa postali su – konstanta. Kako to funkcionira vidjelo se u protekla dva tjedna. U trenutku kada je Plenković bio politički najslabiji, kad se znojio pred kamerama u Sofiji, gdje ga je zatekla objava mailova njegovih sastanaka s Agrokorovom grupom Borg, Grabar-Kitarović prestala ga je napadati. Istina, nije mu skočila u izravnu zaštitu, no već i oprezno isticanje da treba pričekati kako bi se vidjelo ima li u tome kakve premijerove odgovornosti, a ne gaziti ga, bila je pružena ruka pomoći. Predsjednica ni u žaru sporenja unutar HDZ-a zbog ratifikacije IK nije odmogla Plenkoviću, naprotiv. I kada se već činilo da je napokon uspostavljeno primirje, nakon što je premijer javno rekao da će predsjednica imati potporu HDZ-a u utrci za drugi mandat, konflikt se opet razbuktao. I to na razini niskih strasti, a kada se u sve upleo i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, troje predsjednika počelo je proizvoditi dodatni kaos u zemlji. Plenković sada pokušava smiriti loptu, premda su iz vrha HDZ-a, nakon optužbe s Pantovčaka da je Jandroković taj koji laže, “nanišanili” predsjedničina savjetnika za unutarnju politiku Matu Radeljića kao tvorca grubih i, kažu, lažnih tvrdnji.
Osim osobne nesnošljivosti između premijera i predsjednice države, njihova politička konkurencija zapisana je i u političkom sustavu. Premijer je središnja figura izvršne vlasti, no zahvaljujući izravnim izborima, predsjednik/ca RH osoba je s najvećim političkim legitimitetom u zemlji, ima potporu milijun izravnih glasova birača. Predsjednika države, međutim, ne prate velike ovlasti, naprotiv, ograničene su na vojsku i vanjsku politiku, premda ima i “graničnih” ovlasti iz kojih izvlači i mogućnost da se, de facto, “petlja” i u rad Vlade.
Sada se pokazuje da ni to što su premijer i ona potekli iz HDZ-a nije jamstvo da si neće konkurirati. Naprotiv, čini se da je bila uglavom mirnija kohabitacija kada premijer i predsjednik nisu bili iz iste političke opcije. Kako u sukobu s Plenkovićem predsjednica riskira i potporu HDZ-a u utrci za svoj drugi mandat, ne zvuči ispravnim alibi da “napadati Plenkovića ne znači da time napada i HDZ”. Većina birača HDZ-a, naime, nema osjećaj za takve “finese” i mogli bi na dan izbora naplatiti to što predsjednica rastura HDZ-ovu Vladu. Nadalje, to što je ona najpopularnija osoba ne znači da će lako pobijediti u drugoj utrci. Sjetimo se, i Josipović se uljuljkivao anketama, ali je ipak izgubio. A imao je, za razliku od nje, anketnu potporu od 80%, a ona ima oko 50%. Milanović je, zbog sporenja s Josipovićem, razmišljao o promjeni Ustava, o dokidanju izravnog izbora predsjednika i njegova izbora u Saboru, no na kraju se nije usudio to pokrenuti.
Neodrživost sustava
Nije isključeno da bi Plenković mogao pokrenuti taj proces. Za takvo što, naravno, treba mu potpora SDP-a, dvotrećinska potpora u Saboru. Rasprave o neodrživosti sadašnjeg sustava traju, a mišljenja su podijeljena oko toga treba li vratiti ovlasti na razinu polupredsjedničkog sustava ili uvesti kancelarski. Polupredsjednički sustav je za mnoge retropriča, a manje bi im smetalo kad bi premijer postao moćni kancelar. Dvojbe postoje, jer bilo je situacija kada je javnost bila baš zadovoljna što predsjednica ima ovlasti presjeći političke igre i natezanja, kao u trenucima strke oko formiranja Oreškovićeve Vlade. Tada je Grabar-Kitarović ultimativno prekinula mučenje nacije, a 2015. bila je u tajnosti oformila i svoju, ekspertnu vladu, ustreba li. Javnost je odobravala njezine poteze jer se pokazalo da je dobro i na Pantovčaku imati dodatni faktor stabilnosti.
Predsjednica treba ukloniti uljeze oko sebe koji joj rade o glavi, a u interesu komunjarske gamadi, jer nema šanse da dobije ijedan galas od komunjarske gamadi, a samo može stvoriti odbojnost svoje biračke baze