10.03.2017. u 13:30

Najveći hrvatski klubovi zapravo su proizvođači robe za prodaju i utočišta afričko-brazilsko-portugalsko-bosanskih “proletera” koji lutaju svijetom ne bi li preživjeli

U za sporove oko Zakona o sportu i (izostanka) njegove primjene u nogometnoj organizaciji neizbježno se onima koji vole i prate nogomet nameće pitanje – postoji li uopće nogomet u Lijepoj Našoj? Postoji, ali vrlo rijetko – uglavnom kad igra reprezentacija. Ostala radoznalost za taj sport, osim pokojeg derbija, prenesena je u inozemstvo, gotovo sto posto. Na televizijama, koje su postale najveći stadioni s mnogomilijunskom publikom, gledaju se utakmice najjačih klubova najjačih europskih liga i utakmice europskih klupskih natjecanja, i to najatraktivnijih ekipa.

Najveći hrvatski klubovi zapravo nisu neka nogometna stalnost na kakvu smo bili navikli u bivšoj državi i kakva i danas postoji u “razvijenom” nogometnom svijetu nego su proizvođači robe za prodaju i utočišta afričko-brazilsko-portugalsko-bosanskih “proletera” koji lutaju svijetom ne bi li preživjeli. U Hrvatskoj je apsolutno nemoguće da se neka domaća ili strana igračka zvijezda, kao Totti, Rooney, Messi, Ronaldo, Ribery... godinama zadrži u istoj momčadi i postane njezin simbol i istoznačnica. Bešćutni menadžeri talente iz Hrvatske prodaju već kao juniore, a ne bi bilo čudo kad bi počeli promatrati dječake u osnovnoj školi pa i u vrtićima, a možda i u majčinoj utrobi po nekim genetskim naznakama.

Kad sam bio dečko i mladić, za roditelje je igranje nogometa bilo grešno, raskalašeno dangubljenje i stalno su bili bitke s izmicanjem djece koja bi bježala na loptanje umjesto da uče ili rade što korisno. No nakon što su, na primjer, iz moga kraja karijere napravili Buljan, Gudelj, Tucak i još neki, odnos se roditelja prema nogometanju djece promijenio, a potom se pretvorio u potpunu suprotnost negdašnjoj strogosti – postao je vrlo poželjna zabava s kojom bi mogle doći vreće novca. Iko Buljan i još neki klupski dužnosnici i treneri znali su se žaliti na prijetnje i nasilje očeva kad im sinovi ne bi bili uvršteni u neku od klupskih momčadi. Roditeljsko-menadžerski apetiti stvorili su trajnu napetost između djece i imperativa – što brže i što bolje unovčenje nogometne robe.

I baš nitko nema ništa protiv takva stanja. Mediji kao velika priznanja i senzacije objavljuju stvarno ili izmišljeno zanimanje nekih europskih klubova za hrvatske nogometne tinejdžere, plješće se osiromašivanju hrvatskog nogometa i dobroj trgovini. Postalo je prirodno, normalno i poželjno da se još zeleni plodovi izvezu u inozemstvo da bi možda tamo sazreli i da bismo eventualno uživali u njihovoj igri za strani klub. Mentalitet sportskih novinara isti je kao i mentalitet njihovih kolega koji pišu o politici. Političkom obožavanju Europske unije baš ništa ne smeta činjenica da su nas njezine zemlje opljačkale budzašto pokupovavši gotovo sve hrvatske banke i najveće strateške državne tvrtke i iznoseći milijardske dobiti u inozemstvo, baš kao što su zemlje EU opljačkale hrvatski nogomet kupivši sve što vrijedi.

Sluganstvo i poklonstvo strancu, prihvaćanje njegove grabežljivosti kao nečega prirodnoga i poželjnoga, hrvatska je nacionalna bolest. Mi smo nitko i ništa pa je normalno da nam stranac uzme sve, jer to ionako njemu pripada po pravu moćnoga, velikoga, od Boga određenog da diktira kako hoće i uzima što hoće. Danas bi vas kamenovali kad biste predložili da vratimo pravilo iz bivše države po kojem nogometaš može u inozemstvo tek kad navrši 27 ili 25 godina života.

Tada bi stadioni bili puni, gledanost hrvatskog nogometa na TV-u neusporedivo veća a u europskim klupskim natjecanjima ne bismo bili najgori kao što smo sada. Vratila bi se ona tradicionalna prisnost između navijača i kluba, sastavi momčadi bili bi godinama isti i znali bismo ih napamet kao dječje pjesmice. I ne samo da bi nas nakon toga prijedloga u Hrvatskoj kamenovali, nego bi na eventualno zakonsko ograničenje odlaska nogometaša u inozemstvo vrisnuli u Europi baš kao što su vriskali na Tuđmana koji je odolijevao njihovoj pohlepi, a zbog te pohlepe poslije njegove smrti i Račanova, Mesićeva i Budišina “otvaranja Hrvatske svijetu” Lijepa Naša postala je jedna od najopljačkanijih zemalja u povijesti. Navodno se opet priprema novi zakon o sportu, no sigurno se neće naći nitko dovoljno pametan i hrabar da tim zakonom pokuša spasiti hrvatski nogomet od pustošenja u totalnoj tržišnoj razuzdanosti. Pustošenja sličnog pustošenju hrvatskog gospodarstva i financija u pohlepi stranih profitera koji imaju trajnu potporu kukavičkih hrvatskih vlasti.

>>Vrbanović: Zakon je sramotan, ali ćemo ga provoditi; Šuker: Nađite jedan klub koji me ne podržava

>>HNS odgovorio Janičinu uredu: Zakon o sportu je sramotan!

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije