U Hrvatskoj su najtraženiji znanstvenici epidemiolozi i seizmolozi, s tim da su epidemiolozi kronični, a seizmolozi akutni. Stručnjaci za zaraze suvereno vladaju medijima iz dana u dan – sve dok ne rukne potres. Tada su svojih pet minuta dočekali seizmolozi, i zauzimat će ekrane nekoliko dana, dok se podrhtavanja ne smire. Potom ćemo se sjetiti pandemije, ljudi će se odmaknuti jedni od drugih, a skice rasjeda zamijenit će krivulje oboljelih i umrlih. Inače su epidemiolozi i seizmolozi vrlo slični. Kad nema pošasti i zemljotresa, rade samozatajno u institutima, proučavaju statistike i upozoravaju, poput starozavjetnih proroka, na neumitnu katastrofu koja dolazi.
Nitko ih, međutim, ne sluša: građevinari ne grade čvrste zgrade, vlasti ne skladište epidemiološku opremu. Kad izbije kriza, svi ih vuku za rukav, ali tada je kasno jer ne mogu nikome pomoći. Budući da su po naravi ljubazni i suosjećajni, dijele s uspaničenim narodom jedino što imaju: nadu.
Josip Stipčević s Geofizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu izjavio je za medije 28. prosinca, nakon prvog potresa u Petrinji: “Nadajmo se da neće biti većih iznenađenja u sljedećih par dana”, oprezno dodavši da godina još nije gotova. Nakon što se dan kasnije tamo sve srušilo, Ines Ivančić, rukovoditeljica Seizmološke službe, rekla je da seizmolozi ne mogu znati hoće li sljedeći potres biti jači, dodajući: “Moramo biti pripremljeni kao da će biti, a nadati se da neće”. Sličnu je nadu, pomiješanu s oprezom, izrazio i njezin zamjenik Tomislav Fiket nakon proljetnog potresa u Zagrebu: “Moguće je da se sada to smiruje i da se ta energija troši, i nadamo se da će tako biti. Ali ne možemo isključiti mogućnost jačih potresa”. Takve neznanstvene nade dijele i liječnici.
Vili Beroš upozorio je 1. veljače. da “nema stopostotnog načina zaštite od ulaska virusa”, ali uz obveznu nadu: “Nadajmo se da to neće biti tako”. Sada, pak, polaže nadu u cjepivo. Iz samoizolacije je 26. studenog poručio: “Očekujmo cjepivo, nadajmo se, sigurno će postići neke rezultate, ali to neće biti u jednom trenutku”. Koliko vrijedi njihova nada, vidi se, primjerice, iz Capakove izjave 21. rujna: “Dva tjedna mi kontinuirano imamo silazni trend broja oboljelih i nadamo se da će se taj trend nastaviti”. Ili iz Božinovićeve izjave 25. ožujka: “Optimisti smo, nadamo se da će ova epidemija jenjavati kao što se to desilo u Kini”.
Nada, vidimo, može biti neka gadna prijevara, i ako tako mislite, nalazite se u dobrom društvu. Kada je Pandora iz grčkog mita otvorila ćup sa svim zlima svijeta, ona su se raspršila posvuda, a na dnu ćupa ostala je samo nada. Neki tumače taj mit tako da je i nada samo još jedno zlo, i to možda najgore, jer nas obmanjuje. Goethe je napisao da su svi ljudi razočarani u svojim nadama i prevareni u svojim iščekivanjima; Shakespeare je zaključio da je to lijek najbjednijih; za Petrarcu je svaka nada promašena. Lažnu nadu prodaju nam znanstvenici kad govore o nečemu što ne znaju, ali žele da mislimo da znaju, i političari kad govore o onome što znaju, ali ne žele da to znamo. Lažna nada je nevidljiva roba s kojom ne možete ništa, pa je čak ne možete niti reklamirati kad se izjalovi.
Međutim, mit o Pandori može se protumačiti i tako da bi bez nade bilo nemoguće izdržati sva zla koja nas zadese u životu. Francuski pjesnik Charles Pégy u jednoj vrlo lijepoj poemi uspoređuje vjeru, nadu i ljubav, tri tradicionalne bogoslovne kreposti. Vjerovati i voljeti je lako, kaže Pégy. Da bismo vjerovali i voljeli, trebamo samo gledati i prepustiti se, jer vjera i ljubav dođu same od sebe. Ljudi koji ne vjeruju i ne vole moraju se na to prisiliti, misli Pégy; moraju se odupirati, ukočiti se, nanositi si bol, živjeti naopačke. Nada, međutim, kaže taj dirljivi pjesnik, njihova je mala i zanemarena sestrica.
Uvijek se, naime, govori o te dvije velike sestre, ali one ne bi bile ništa bez ove najmanje. Jer ljubav i vjera, kaže Pégy, vole i vjeruju vide samo ono što je pred njima, u vremenu, a nada vidi ono što će biti, i vidi daleko u vječnost. I zato je tako teško nadati se, i zato je tako teško izdržati nadu do kraja. Kada nam Plenković kaže da se nada da će 2021. biti bolja od prošle godine, imamo dobrih razloga da očekujemo suprotno. Ali svatko od nas slobodan je čuvati vlastitu nadu – da ne živimo ukočeno i naopačke, da si ne nanosimo bol, da se otvorimo vjeri i ljubavi koje nam dolaze same od sebe.
