Činjenice više nisu važne, političari ne slušaju znanstvenike, zašto da onda ja učim? – zapitala se prošlog ljeta 16-godišnja švedska aktivistkinja Greta Thunberg, koja je umjesto u školi, dane odlučila provoditi ispred švedskog parlamenta, skrećući pred parlamentarne izbore pozornost na klimatsku krizu zbog najtoplijeg skandinavskog ljeta u povijesti.
Gretu Thunberg počelo je slijediti tisuće vršnjaka u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Irskoj... Njezin je aktivizam u međuvremenu prerastao u pokret koji je do danas poprimio globalne razmjere. Do kraja prošle godine tinejdžerskom klimatskom pokretu čiji neformalni članovi petkom ne idu u školu priključilo se 20 tisuća učenika u 270 gradova.
Čudi li koga da ideje mlade Šveđanke u Hrvatskoj zasad ostaju bez reakcije njezinih vršnjaka? Greta je produkt sustava u kojem je razvoj kritičkog razmišljanja temelj i početak obrazovanja, a sloboda mišljenja njezin glavni produkt. Gretin poučak važan je za Hrvatsku u trenutku kad se javnost ponovno zaokuplja fragmentima obećane obrazovne reforme i nesretnog kurikula hrvatskog jezika, koji je zapao u stranputicu zbog činjenice da je ministrica odbila prihvatiti popis lektire za gimnazije kakav je predložila skupina stručnjaka zadužena za to.
Video - Popis lektire
Zamislimo da naši srednjoškolci poslušaju Gretu i krenu u masovni štrajk petkom? Zašto da uče ako političari ne slušaju stručnjake? Činjenice više nisu važne! Ali kome trebaju takva djeca koja će postavljati neugodna pitanja i – ne daj Bože – predložiti što žele čitati i aktivno sudjelovati u formiranju nečeg o čemu uostalom ovisi prije svega njihova budućnost? Takvo što zasad nije vjerojatno u Hrvatskoj. U nas djecu nitko ništa neće pitati još dugo. Pedagozi će se svađati jesu li “Posljednji Stipančići” primjerenija lektira za prvi ili treći razred gimnazije, pisci će protestirati zašto na popisu nema suvremene domaće književnosti, izdavači udžbenika prokazivati interesne grupacije povezane s digitalnom transformacijom i tabletima, a roditelji sve promatrati kroz prizmu jeftine ideologije – ako djeca čitaju Anne Frank, zašto među propisanim autorima nema Mile Budaka, kad već u njegovoj ulici živimo!?
Sama ideja kurikulne reforme, kako ju je zamislio sada već bivši voditelj Boris Jokić, bila je rasterećenje učenika od nepotrebnih činjenica, kako bi se otvorio prostor i oslobodila energija za poticanje kritičkog razmišljanja i kreativnosti. Oni koji osmišljavaju reformu trebali su samo postaviti obrazovni okvir unutar kojeg će nastavnici stvarati sadržaj zajedno s učenicima.
Upravo stoga dobrom se činila ideja da se gimnazijalcima propiše nekoliko knjiga po godini, dok bi ostatak naslova nastavnici sami birali shodno vlastitom znanju i stručnosti i u skladu s afinitetima učenika. Ta se zamisao iz nepoznata razloga zagubila na pola puta između početne ideje i konačne mogućnosti da nastavnik sam izabere prigodnu literaturu koja će đake potaknuti na čitanje. Umjesto toga opet imamo politički diktat i izražen strah od slobode izbora.
"kritičko razmišljanje" kakvo je prezentirano u ovom novinarskom uratku ravno je nuli.