Hoće li Henry Kissinger na izvanrednome sastanku šefova država ili vlada europske dvadesetsedmorice, koji u četvrtak navečer počinje u Bruxellesu, konačno dobiti odgovor na svoje davno postavljeno pitanje: koji broj nazvati kada poželi razgovarati s Europom? Znajući kako Europska unija djeluje, odgovor bi mogao biti potvrdan, no ni s približnom se točnošću ne može predvidjeti čiji bi to broj bio.
Ne samo da se dan uoči summita nisu iskristalizirala imena osoba koje će od 1. prosinca, kad Lisabonski ugovor stupi na snagu, popuniti dva nova položaja koja novi temeljni spis EU uvodi – predsjednika Europskoga vijeća, tzv. “predsjednika Europe”, i visokoga predstavnika Unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, tzv. ”ministra vanjskih poslova EU” , nego broj kandidata za te dužnosti raste!
Moglo bi se prvi put dogoditi da se visoke dužnosnike EU ne imenuje jednoglasno, nego da se o njima glasuje kvalificiranom većinom. Iako se predsjedatelj EU u ovome polugodištu švedski premijer Fredrik Reinfeldt i dalje nada da će se, ako ne prije početka summita, a ono na samome summitu svi sudionici suglasiti. Stoga se i predviđa da će se rasprava odužiti s prvotno predviđene radne večere u četvrtak na radni doručak, pa možda i ručak u petak. Čuju se i naznake da bi šefovi država ili vlada mogli ovaj put za Bruxelles spakirati i tri košulje, tj. da ni nastavak summita u subotu nije neizgledan.
Iako francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner kaže da donedavni favorit za mjesto predsjednika, bivši britanski premijer Tony Blair, još nije izvan igre, čini se da je postignuta suglasnost da bi predsjednik trebao doći iz male zemlje članice, te da bi trebao pripadati Europskoj pučkoj stranci, koja ima najviše mandata u Europskome parlamentu.
To je u prvi plan izbacilo belgijskoga premijera Hermana van Rompuya, samozatajnoga graditelja konsenzusa koji je, bar na neko vrijeme, uspio smiriti silnice što su Belgiju vukle k raspadu. Mnogi drže da još više izgleda, zbog snažne njemačke potpore, ima luksemburški premijer Jean-Claude Juncker, predsjednik Eurozone i jedan od najuglednijih europskih političara. Uz njih se spominje i nizozemski premijer Jan Peter Balkenende, no, njemu je otežavajuća okolnost to što se nije previše angažirao oko pripreme za referendum na kojemu su Nizozemci 2005. odbacili Ustav EU. Posljednja je “izronila” bivša latvijska predsjednica Vaira Vike-Freiberga, čijim bi izborom europski čelnici dokazali težnju k ravnopravnosti žena, koje čine 52 posto pučanstva EU.
Za “ministra vanjskih poslova” britanski bi ministar David Milliband bio izabran jednoglasno, kada bi se želio prihvatiti te dužnosti. No, odbio ju je iz unutarnjopolitičkih razloga: u njegovoj bi se izbornoj jedinici morali tada održati izvanredni izbori za zastupnika za britanski Parlament, a na njima bi najvjerojatnije pobijedio konzervativni kandidat. Takvu poruku, pola godine prije općih izbora, vladajući laburisti biračima ne žele poslati.
Kako je izbor sužen na socijaliste iz velikih zemalja članica, najviše izgleda imaju bivši talijanski premijer i ministar vanjskih poslova Massimo D’Alema i, pogotovo ako se za predsjednika izabere muškarac, bivša francuska ministrica europskih poslova Elisabeth Guigou. Samoga sebe na taj položaj jako promiče dosadašnji europski povjerenik za proširenje Finac Olli Rehn, no, on je liberal iz male zemlje, što mu izglede čini gotovo ništavnima. Iako, iznenađenja su uvijek moguća, što je 2004. godine najbolje pokazao posve neočekivan izbor Josea Manuela Duraa Barrosa za predsjednika Europske komisije.
Lisabonski ugovor ne određuje posve precizno ovlasti, odnosno njihova razgraničenja, između predsjednika i “ministra vanjskih poslova”. No. čini se da su se i oko toga manje-više svi suglasili: dok bi predsjednik prema van nastupao više protokolarno, a prema unutra bi, zajedno sa zemljom koja u tome polugodištu predsjeda ministarskim sastancima Vijeća EU, pripremao europske summite, “ministar vanjskih poslova”, istovremeno i potpredsjednik Europske komisije, imao bi znatno veće ovlasti i bio bi pravi “glas EU u svijetu”. U radu bi mu pomagala i Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS), mreža diplomatskih predstavništava EU, koju Lisabonski ugovor također uspostavlja.
Predsjednik i “ministar” ne bi se, međutim, razlikovali u godišnjoj plaći, koja bi bila jednaka onoj predsjednika Europske komisije i Europskoga parlamenta: 266.530 eura bruto (plaća europskoga povjerenika iznosi 217.280 eura). Tu se plaću oporezuje samo s oko pet posto “europskoga poreza”.
Ne zna se još hoće li predsjednik imati službenu rezidenciju, ili će, poput predsjednika EK, sam birati gdje će stanovati, a iz europskoga će mu se proračuna plaćati stanarina. Uz to idu i automobil s vozačem, te dvadesetak zaposlenika osobnoga ureda. Predsjednik EK ne koristi poseban zrakoplov, nego leti bilo redovitim linijama, bilo ga u svoje zrakoplove primaju drugi čelnici. Čini se da će jednaka praksa vrijediti i za “predsjednika Europe”.
Ha,ha.Kada se vidi kolike plaće se dijele za neku funkciju u EU,nije čudo da se naši političari guraju u tu EU. A naš narod im neće dati tu mogućnost.Jer je nisu zaslužili.Čije će interese braniti u EU ? Kada već sada ne štite hrvatske interese.