Hrvati su gotovo oduvijek iseljavali: stoljećima su bježali pred Turcima i naseljavali se u obližnjim dijelovima Austrije, Mađarske i Italije. Mnogi su odlazili brodovima u Ameriku. Od početka 15. stoljeća te tijekom daljnjih nekoliko stotina godina svaka je veća tragedija u Hrvatskoj završavala novim valom izbjeglica i iseljenika. Slično se događalo i tijekom Domovinskog rata kad se velik broj naših ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine iselio u Ameriku. Prije stotinjak godina hrvatski je nakladnik i poslovni čovjek Franjo Zotti u svom “Narodnom listu” – novinama za hrvatske zajednice u Americi upotrebljavao izraz iseljena Hrvatska.
Po nekim povijesnim teorijama u SAD-u živi tri milijuna građana hrvatskog podrijetla. Oni su ostavili veliki trag u svim područjima gospodarstva, sporta i društva u Americi. Ovim ćemo feljtonom pokušati predstaviti Hrvate u Americi, od njihove borbe za očuvanje identiteta kroz Katoličku crkvu i klubove do pomoći u obrani domovine i međunarodnom priznanju te ulasku u NATO i investicijama. Hrvati i Amerika su nedovoljno istražena priča, njihovo značenje kroz povijest moderne Hrvatske često je potisnuto a njihov potencijal u razvoju gospodarstva i demokracije te demografske obnove zanemaren. Još nije kasno da se to promijeni.
“Hrvatski rimokatolici u Americi čine vitalni dio američke Katoličke crkve.To je u velikoj mjeri zasluga pionirskih i kasnijih napora njihovih svećenika i časnih sestara, čije je živo svjedočenje omogućavalo hrvatskoj useljeničkoj zajednici te njihovoj djeci i unucima rođenima u Americi da ostanu vjerni svojim katoličkim i hrvatskim korijenima. Oslobođenjem Hrvatske (1990.) te nakon uspostave samostalne i demokratske države, očekujemo da će se hrvatsko iseljavanje u SAD-u nastaviti smanjivati.” Rekao je to fra Pavo Maslač iz Hrvatskog franjevačkog kustodija Sv. Obitelji u Chicagu.
Hrvatski svećenici i časne sestre u Americi su najzaslužniji za očuvanje hrvatskoj jezika, kulture i identiteta. Bez njihova cjelodnevnog angažmana na svim područjima iseljeničkog vjerskog i socijalnog života danas mnogi Hrvati u Americi ne bi govorili materinjim jezikom, znali svoje podrijetlo i običaje. Okupljali su hrvatski narod i kad je trebalo pomoći u Domovinskom ratu i nastavili su humanitarno djelovati i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. U doba moderne tehnologije i internetske komunikacije kad se potomci hrvatskih iseljenika sve brže asimiliraju u američko društvo, upravo naši svećenici i časne sestre nastavljaju pomagati da bi na američkom tlu i dalje opstao nacionalni duh njihovog naroda koji je trbuhom za kruhom ili zbog političkog progona potražio novi život u nekad dalekoj zemlji. Malo je reći – hvala, jer ono što su učinili i čine nema materijalnu cijenu nego je čista ljubav prema svom narodu, kulturi i povijesti.
Putujući misionari
Tek mali broj hrvatskih svećenika, uglavnom svjetovnih, stigao je s najranijim useljenicima krajem 19. stoljeća. Ti su pravi misionari putovali su od mjesta do mjesta gdje se god bio nastanio njihov narod, držali župne misije, te organizirali religiozna, kulturna i dobrovoljna društva. Često je jedino svećenik bio školovani član hrvatske kolonije, te je već zbog toga morao preuzeti vodeću ulogu. Štoviše, među prvima su dobro naučili engleski te su često bili prevoditelji i tumači. Glavna im je zadaća bila osnivanje hrvatskih katoličkih župa u središtima sa znatnijom hrvatskom populacijom. Tako su početkom ovog stoljeća nastale hrvatske crkve u Pittsburghu i Steeltonu (Pennsylvania), New Yorku, Chicagu i u drugim gradovima. Najstarija crkva je Crkva sv. Nikole u Pittsburghu, utemeljena 1894. Nekolicina drugih izgrađena je u ranim 1900-im. Od 1910 do 1940. više je hrvatskih svećenika došlo u SAD da bi djelovali među svojim narodom, uglavnom mlađi ljudi i redovnički svećenici. Mnogi su od njih bili franjevci iz različitih hrvatskih provincija, većinom Hercegovačke provincije iz Mostara.
Značajan broj hrvatskih svećenika, svjetovnih i redovničkih, došao je u SAD nakon Drugoga svjetskog rata. Kako su hrvatske useljeničke zajednice rasle i širile se, trebalo je osnivati nove župe. Život useljeničkih svećenika, kao i njihova naroda, bivao je više usmjeren na župu i postao je znatno stabilniji. Nakon 1960-ih, u SAD je stizao novi val mlađih hrvatskih svećenika, koji su djelovali pod utjecajem Drugog vatikanskog koncila i europske pastoralne teologije što je uslijedila nakon njega. Oni su osnivali i radio-programe na hrvatskom jeziku, te su često različitim religioznim i etničkim aktivnostima premošćivali jaz između Hrvata i drugih katolika u svojim biskupijama. Mnogo su učinili za hrvatske useljenike u SAD-u kroz prošlih sto i više godina, što se najbolje očituje u broju hrvatskih katoličkih župa, te socijalnih, kulturnih, sportskih i religioznih organizacija koje su osnivane od jedne do druge obale Amerike. Jedna od najvećih organizacija je Hrvatska katolička zajednica (CCU) SAD-a i Kanade, utemeljena 1921. sa sjedištem u Hobartu (Gary) u Indijani (bratsko dobrovoljno društvo). Danas CCU ima ogranke u mnogim američkim državama kao i diljem Kanade. Zasnovana na religioznim načelima i bratskom sustavu, Hrvatska katolička zajednica kroz svoje različite programe i djelatnosti služi brojnim potrebama svojih članova i hrvatskog naroda u SAD-u i Kanadi.
Prve hrvatske novine
Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete Obitelji, sa sjedištem u Chicagu, utemeljili su franjevci (OFM) 1926. Imaju 37 svećenika. Ranih 1940-ih fratri su osnovali Hrvatsku franjevačku tiskaru u čikaškom samostanu, te počeli tiskati i izdavati tjednik Hrvatsku Danicu te mjesečni Hrvatski katolički glasnik. U franjevačkom godišnjem Kalendaru čitatelji u SAD-u i drugdje mogli su čitati izvrsno štivo hrvatskih svećenika i laika intelektualaca, kao i druge korisne obavijesti. Još prije nego je 1926. godine službeno ustanovljena kustodija, hrvatski su franjevci putovali diljem Sjedinjenih Država utemeljivali su hrvatske župe i te svojom službom održavali živim vjerske i nacionalne osjećaje svoga naroda. Danas franjevci Hrvatske kustodije služe u župama u Milwaukeeju i West Allisu (Wisconsin), u St. Louisu, New York Cityju, Detroitu, Chicagu (dvije župe) te u Bethlehemu i Sharonu (Pennsylvania), kao i na sedam župa u Kanadi.
Druge hrvatske zajednice svećenika koji služe među hrvatskim useljenicima u Americi uključuju dominikance – s dvije hrvatske župe u Chicagu. Franjevci konventualci također s dvije župe u Garyju (Indiana) i Lackawanni (New York). Franjevci trećoredci služe u župama u okolici Pittsburgha te u Washingtonu, D.C. Također, franjevci (OFM) iz splitske Dalmatinske provincije služe u župama u Californiji i Kanadi.
Nekoliko svjetovnih svećenika iz hrvatskih biskupija služe duhovnim i kulturnim potrebama američkih Hrvata. Osnovali su i nekoliko župa. Trenutno djeluju u New Yorku, New Jerseyju, Celevelandu i na nekim mjestima u Ohiou, Floridi, te u Los Angelesu i San Pedru u Californiji. Nekoliko svećenika hrvatskog podrijetla zaređeni su za biskupijske svećenike diljem Sjedinjenih Država.
Uz muške redovničke zajednice među hrvatskim useljenicima, od početka 20. stoljeća do danas, djeluju i različite hrvatske ženske redovničke zajednice. Njihov je rad najuočljiviji u različitim župnim školama (neke su sada već zatvorene) koje su osnovali Hrvati.
Među tim redovnicama djeluju sestre Predragocjene Krvi Kristove, čije je sjedište najduže bilo u Columbiji (Pennsylvania); Kćeri božanskog milosrđa u Akronu (Ohio); Školske sestre sv. Franje Krista Kralja sa sjedištem u Lemontu (Illinois); sestre dominikanke u Chicagu te franjevke u San Hoseu (California). Neke sestre rođene u Hrvatskoj kao i one hrvatskog podrijetla rođene u Americi služile su kao direktorice i učiteljice u raznim hrvatskim župnim školama, a posljednjih godina rade s mlađim župljanima kroz poduku iz vjeronauka te hrvatskog jezika i kulture.
Kao i kod drugih etničkih zajednica u SAD-u, ne može se nikako zaobići uloga sestara učiteljica među Hrvatima.
Franjevci Robert Jolić i fra Jozo Grbeš zabilježili su zanimljive podatke iz povijesti hrvatskih katoličkih svećenika u Americi. Priče o ranim katoličkim svećenicima – misionarima u Americi nerijetko djeluju kao bajke. Oni su išli naprijed, osobito na zapadnoj obali, otkrivajući nove predjele, nova indijanska plemena, nastojali ih pridobiti za Krista i u tu svrhu osnivali misijske postaje. Među tim prvim katoličkim svećenicima bilo je i Hrvata. Tako je još u 16. stoljeću u Meksiku djelovao dominikanac Vicko Paletin, rodom s Korčule. Zagovarao je humani način pokrštavanja Indijanaca te na latinskom jeziku napisao nekoliko zanimljivih rasprava o novom kontinentu. Nakon višegodišnjeg djelovanja među Indijancima, 1570. vratio se u rodnu Korčulu, gdje je sagradio dominikanski samostan, u kojemu je i umro.
Mučenik Ivan Ratkay
Drugi poznati misionar bio je isusovac Ivan Ratkay, rođen 1647. godine u Hrvatskom zagorju, u hrvatskoj plemenitaškoj obitelji. U Meksiko je dospio 1680. i tu djelovao među indijanskim plemenima obraćajući ih na kršćanstvo. Velika mu je želja bila poći dalje na sjever, u Kaliforniju, ali ga je u tome spriječila rana smrt. Umro je u prosincu 1683. u 36. godini života. Vjerojatno su ga otrovali urođenici. Mnogi ga drže mučenikom i svecem.
Najpoznatiji hrvatski misionar u 19. stoljeću bio je vlč. Josip Kundek (1809.-1857.), svjetovni svećenik, rodom iz Ivanić Grada kod Zagreba. U Ameriku je dospio 1838. preko austrijske Zaklade Leopoldine za potporu američkim misijama. Djelovao je među njemačkim doseljenicima u Jasperu, Indiana, te osnovao tri nova grada: Fardinand, Celestine i Fuldu te njemačku župu u New Orleansu.
Tek je krajem 19. stoljeća biskup Josip Juraj Strossmayer poslao u Ameriku svećenika koji je djelovao među Hrvatima.
Velečasni Božić (1861.-1900.) došao je u Pittsburgh 1894., a već sljedeće je otvorena prva hrvatska crkva u tome gradu.
Prvi hrvatski franjevac u Americi bio je fra Gaudencije Gorše koji je nakon smrti vlč. Božića (1900.) preuzeo Župu sv. Marije u Steeltonu.
>>Već više od stoljeća postoje dvije Hrvatske
