– Vršiti Božju volju najljepše je što čovjek može u životu učiniti, a to isto važi i za svećenika. Ako čovjek svoj posao radi s voljom i radošću, onda i Bog pomaže – ističe preč. Stjepan Benić, najstariji svećenik Požeške biskupije koji je na prvi dan proljeća navršio 100 godina, od kojih je gotovo 77 svećenik. U mirovini je već 30 godina. Rođen u Batrini kraj Nove Kapele 1913. godine, za svećeničko zvanje odlučio se nakon što je u 7. razredu gimnazije u Glasniku Srca Isusova pročitao da se traže sjemeništarci. Nakon 8. razreda, odnosno mature u Novoj Gradišci, odlazi u sjemenište u Zagreb. Za svećenika ga je 1936. godine zaredio tadašnji nadbiskup Alojzije Stepinac, čije ime nosi i ulica u kojoj danas živi.
Na prvu kapelansku službu bio je poslan u Novu Gradišku, a zatim u Mariju Bistricu. Za župnika u Stražemanu imenovan je 1940. godine. Tu su mu na početku rata pobunjeni Srbi ubili brata koji je radio kao bilježnik u Biškupcima. U ovoj župi ostao je do 1943. godine, a do kraja rata bio je župnik u Starom Petrovu Selu.
– Nakon što je 16. travnja 1945. godine počelo bombardiranje mjesta, povukao sam se u selo Laze kako bi izbjegao doček partizana. Tamo sam zamalo poginuo. Kada su digli most u zrak, od detonacije u kući gdje sam se skrivao, pala su teška vrata s tavana tik do mene. Navečer su u tu kuću došli partizani na večeru. Cijelo vrijeme bio sam u susjednoj sobi. Nakon večere htjeli su i prenoćiti i to baš u sobi gdje sam se skrivao. Domaćica ih je ipak uvjerila da mogu spavati tu gdje su jeli – prisjeća se preč. Benić koji se nakon dva-tri dana vratio u svoju župu, gdje je ostao do Velike Gospe.
Te 1945. godine dolazi u novu župu Jakšić, gdje ostaje sljedećih 37 godina, do 1982. godine kada je umirovljen. Iako je uvijek s radošću obavljao svoju svećeničku službu, dodaje da to nakon rata nije bilo nimalo lako. Pazilo se na svaki župnikov korak i izgovorenu riječ, kako bi našli razlog da ga strpaju u zatvor, gdje su završili i mnogi njegovi kolege ni krivi ni dužni. Sjeća se kako ga je glavni šef tadašnje milicije u Požegi zajedno sa svojom sekretaricom posjetio sedamdesetih godina jer je u kapeli u Tekiću služio misu 10. travnja. Ispitivali su ga zašto je baš toga dana tamo bila misa, a on ih je uvjerio da je to bila čista slučajnost.
Naime, u selu se dulje vrijeme neće moći služiti misa jer počinju radovi na proširenju kapele, pa su to htjeli još jednom obaviti prije radova. Završio je i na sudu jer je jednom svom župljaninu koji je želio otići u Argentinu napisao preporuku.
– Rekli su mi na sudu da ja nemam pravo izdavati takva uvjerenja o nekome jer se zna čiji je to posao – prisjeća se preč. Benić kojem su nakon rata skojevci jedne noći ciglama porazbijali i prozore na župnom stanu. Na svu sreću njega nije pogodila ni jedna cigla nego samo komadići prozorskog stakla. Nije u to vrijeme bilo lako ni graditi nove crkve i slične ustanove jer se dozvola teško dobivala. Župnik je ipak uspio ishoditi dozvolu za gradnju samostana za časne sestre koje su 1973. godine došle u ovu župu obogativši njezin duhovni život. Svi zajedno pridonijeli su tome da je ova župa od dolaska župnika Benića dala sedam živućih svećenika i tri časne sestre.
S obzirom na to da više ne može čitati, biskup ga je oslobodio obveze moljenja časoslova, ali zato redovito moli krunicu, a posebno se moli Milosrdnom Isusu čiji je blagdan ustanovio papa Ivana Pavao II. Obavezno se ispovijeda na prve petke u mjesecu. Njegova domaćica Anka Uremović koja je s njime već 55 godina ili netko od župnih volontera svaki dan mu čitaju, uglavnom vjerski tisak. A putem Hrvatskog katoličkog radija i Radio Zagreba prati zbivanja u društvu i Crkvi. Televizor nikada nije imao kao ni automobil. U župu je došao s motorom, ali ga je brzo prodao. Kada je nekuda trebao ići, bolesnicima, na sahranu ili služiti misu u okolnim mjestima, vozili su ga župljani u zaprežnim kolima ili u automobilu.
– Jedino želim da mi Bog dade dovoljno strpljivosti jer mi je svaki dan sve teže. Noge me sve manje služe pa koristim hodaljku, ali i govor. Postao sam zaboravan. Na pregledu kod liječnika nisam bio godinama. Pijem samo tablete za srce i smirenje. Dosta je bilo života. Svi bi htjeli raj na zemlji, ali toga nema, ovo je dolina suza – kaže najdugovječniji jakšićki župnik kojega njegovi župljani još uvijek rado posjećuju. Svake godine imendan mu dolazi čestitati i sam požeški biskup Antun Škvorčević koji mu je inače dodijelio srebrnu biskupijsku plaketu s Poveljom priznanja i zahvalnosti, a za 70. obljetnicu svećeništva dobio je čestitku i blagoslov Svetog Oca.
