Najteže predsjedanje otkako postoji EU, tako se u Švedskoj opisuje njen
mandat koji počinje 1. srpnja i na kojem će se, kako sada stvari stoje,
prelomiti doslovno svaki europski i globalni problem. Za razliku od
“kamilice” tijekom prošlog švedskog predsjedanja 2001., sada se
ozbiljno računa na to da ni Švedska neće biti pošteđena “iznenađenja”
poput rata u Gruziji prošloga ljeta ili plinske krize između Rusije i
Ukrajine. No, ono što smo doznali tijekom višednevnih razgovora u
švedskom parlamentu i po uredima premijera i ministarstava upućuje na
to da će akutni problem bez premca ipak biti financijska kriza.
– Još ne znamo kako ćemo se nositi s krizom. Kao da već ona sama nije
dovoljna, ove godine imamo i Lisabonski sporazum, ponovni referendum u
Irskoj, izbore na europskoj, ali i na nacionalnoj razini, te ključnu
konferenciju u Kopenhagenu o klimatskim promjenama – opisala nam je
atmosferu Maria Asenius, državna tajnica iz Ministarstva za EU.
“Ne spominjite euro!”
EK je nedavno izišao s procjenom da će do jeseni prosječna stopa
nezaposlenosti u EU skočiti na 10 posto te da će posebno biti pogođeni
radnici u industriji. To pak čini izvjesnim ostvarenje sve češćih
upozorenja da bi tijekom ljeta i jeseni diljem Europe mogli izbiti
socijalni nemiri. U tom pogledu švedsko predsjedanje moglo bi se
pokazati kao sretna okolnost, jer je riječ o zemlji koja je
desetljećima razvijala vlastiti put između kapitalizma i socijalizma, a
koji joj je omogućio jedan od najviših standarda u svijetu te gotovo
rekordan očekivani životni vijek građana. Iako je do jeseni još daleko
te se na toliki rok malo tko usuđuje prognozirati razvoj financijske
krize, u skladu s naslijeđem svog socijalnog “trećeg puta”, prilično je
jasno da će Švedska zastupati intenzivno zapošljavanje i održivi
razvoj. Ono što će joj u tom dijelu biti velik problem jest to što još
nije uvela euro kao svoju valutu.
Kada su potkraj 1994. Šveđani na referendumu odlučivali o ulasku u EU,
istovremeno su odbili odreći se svoje krune, a isti su stav ponovili i
2003. Iako se ispočetka činilo drugačije, s vremenom su se takvi potezi
sve više pokazivali pogrešnima.
– Sjećate li se onog skeča Johna Cleesea iz “Faličnog pansiona” kad
histerično upozorava svoje suradnike da pred njemačkim gostima ni za
živu glavu “ne spominju rat”? Slično tome u Švedskoj danas vlada običaj
da se “ne spominje euro” – uz slikoviti žalac objasnio nam je
Torbjörn Larsson, profesor na političkim znanostima u Stockholmu.
To što Švedska još nije u eurozoni moglo bi se pokazati kao dodatni
problem tijekom predsjedanja EU, jer, primjerice, na povremenim
sastancima ministara financija članica EU ministar iz Švedske ne
prisustvuje. Kako je u međuvremenu kruna devalvirala, poraslo je
raspoloženje prema euru, te ga sada podržava oko 50 posto građana. U
krugovima bliskim vladi spominje se mogućnost da se euro uvede do
2010., i to bez referenduma, no to je za potrebe švedskog vodstva
Unijom – prekasno.
Ipak, o pitanju globalne financijske i ekonomske krize Švedska ima adut
kakvim se ne može pohvaliti nijedna druga zemlja na svijetu. Ona ima
najnižu emisiju CO2 po stanovniku, i to zahvaljujući razvoju i primjeni
ekoloških tehnologija, o čemu ne postoji samo politički nego i
nacionalni konsenzus.
– Ovdje politički ne može preživjeti nijedna stranka koja barem u
dijelu svoga programa nije “zelena” – doznali smo od Jonasa Berggrena,
jednog od direktora Svenskt Näringsliva, odnosno švedske inačice
gospodarske komore.
Protokol iz Kopenhagena
O kakvom je snažnom proekološkom raspoloženju riječ najbolje svjedoči
to što je prošloga proljeća vlada pretrpjela teške kritike kada je
objavila da udio obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji energije
planira postaviti na “samo” 49 posto, što bi gotovo svaka druga zemlja
u ostatku svijeta doživjela kao zahtjev za uvođenje treće industrijske
revolucije. Iako razlike u stavovima o “zelenoj agendi” ipak postoje, i
to u prvom redu o nuklearnim elektranama, kojima je donekle sklonija
konzervativna opcija, danas se zna da će se Švedska pokušati nametnuti
kao lider u pregovorima uoči klimatske konferencije u Kopenhagenu
potkraj godine, na kojoj bi, nakon protokola iz Kyota, trebalo doći do
“protokola iz Kopenhagena”.
Visoke cijene nafte u budućoj predsjedateljici EU smatraju se dugoročno
sretnom okolnosti te će uoči Kopenhagena to biti jedan od ključnih
argumenata u nastojanjima da se rasprava o osiguranju energije iz
fosilnih izvora preusmjeri u planiranje obnovljivih energetskih
sustava. To bi, pak, osiguralo nužan gospodarski rast, ali i
zapošljavanje te tržišnu utakmicu. Za uspjeh klimatske konferencije,
kako doznajemo u vladinim kuloarima, najbitniji će biti stav SAD-a,
koji će poslati čak 250 izaslanika. Iako je Obamina administracija
najavljivala snažan zaokret nakon što novi predsjednik preuzme ured,
sada Washington stišava oduševljenje. Mogu se čuti i takvi glasovi da
je uzrok tome Kongres, koji ne dijeli ekološko oduševljenje te da je
zbog toga čak i vodeći svjetski ekolog Al Gore gurnut u zapećak.
Hrvatska kao bonus
Osim svega navedenog, Švedsku čeka i ponavljanje irskog referenduma, o
čijem neuspjehu mnogi ne žele ni razmišljati, te Lisabonski sporazum. U
tom dijelu priče dovršetak pregovora s Hrvatskom o članstvu u EU
tijekom jeseni, dakle tijekom švedskog mandata, mogao bi biti “vrlo
zgodan bonus”. Iako je članstvo Švedske u EU 1994. izglasano “za
dlaku”, s relativno niskih 52,3 posto “za”, tijekom godina Šveđani su
uvidjeli prednosti života u ujedinjenoj Europi. Od Helene Josefson iz
ureda švedskog premijera doznali smo da je danas čak 80 posto Šveđana
pozitivno raspoloženo prema EU te se proširenje Unije doživljava kao
dobrodošlo. Svih sedam parlamentarnih stranaka potpuno su suglasne oko
toga da se zemlje zapadnog Balkana te Ukrajinu što intenzivnije
podupire na putu u EU, a nadanja su ponajviše usmjerena na Hrvatsku,
koja uživa neskrivene simpatije, te Tursku. Kao i u provođenju “zelene
strategije” uoči konferencije u Kopenhagenu, potpuno slaganje o
proširenju EU osnažuje švedsku poziciju u planovima da nas, ali i
druge, što prije uvede u EU, a velika se nadanja polažu i u ministra
vanjskih poslova Carla Bildta, koji je pokazao izdržljivost u
prijašnjim proširenjima.
No, kako to biva u politici, posljednja studija Sveučilišta u
Stockholmu o švedskom predsjedanju završava zaključkom da je sadašnja
vlada doista riješena puno više učiniti na proširenju EU nego 2001.,
ali da “na kraju ipak puno snažnije odzvanjaju djela nego riječi”.