Kažem jednom svom prijatelju, koji me nazvao upravo dok sam započeo pisati ovaj tekst, da nemam vremena za razgovor jer mi je uskoro predati uredništvu ove dnevne novine prigodni teološki esej. Kako bih ga uvjerio u žurnost preuzete obveze, rekao sam mu da pokušavam staviti na papir nekoliko misli o nadolazećoj svetkovini Tijelova. A on će mi na to: „A što ćeš o tome pisati? Tu ili je sve prejasno ili ništa nije razvidno.“ Svoje netom započete uvodne misli odmah sam izbrisao i bez oklijevanja sam odlučio podastrijeti vam upravo prethodno spomenuto. Stoga nam se nameće pitanje: Kakva je to svetkovina Tijelovo da joj se može dogoditi takva krajnost percepcije sve ili ništa, prejasno ili ništa razvidno? Gdje je problem? U crkvenom govoru o Tijelovu?
Nejasnoća u vjeri
Osoba s kojom sam razgovarao pripada Katoličkoj crkvi i aktivno sudjeluje u životu crkvene zajednice. Izgleda da se naslušala crkvenih govor(enj)a o Tijelovu, što mi je izrijekom i potvrdila. I rezultat svega je: zbog toga što je nekima (uglavnom nama propovjednicima) do te mjere sve prejasno ostatku, slušateljima, u konačnici ništa nije razvidno! Pitam se, kako je tek onima koji nas vjernike sa strane promatraju i slušaju dok pričamo i nemu- što tumačimo razlog slavljenja i uopće iznosimo opravdanost štovanja naknadno utemeljene svetkovine Tijelova? Nejasnoće u vjeri nećemo primarno dokinuti snažnijom pobožno- šću. A još manje će nam pomoći nagovaranja u vjeri s crkvenih i inih ambona. Kao dobrim realistima zagrliti nam je pitanja. Naime, propitkivanja vjerskih istina ne znači postaviti ih u pitanje, nego su naši upiti glede crkvenih naučavanja upravo pretpostavka za vjeru. Sama činjenica da je svetkovina Tijelova nastala tek u kasnom srednjem vijeku, te je sukladno tome Katolička crkva takoreći živjela gotovo punih 13. stoljeća bez tog posebnog dana, hoće reći barem dvije stvari.
S jedne strane da je sadržaj svetkovine izgleda bio već pokriven drugim slavljima (redovitim slavljem sv. mise), a da se s vremenom nametnuo neki dodatni povod za posebno štovanja Presvetog tijela i krvi Kristove. Doduše, zbog potpunosti tvrdnje što se danas slavi, na ovom mjestu treba navesti da je sve do liturgijske obnove (1970. godine) Tijelovo bilo svečani dan posebnog štovanja euharistijske prisutnosti Isusa Krista u hostiji. Tek od spomenute liturgijske reforme umetnut je dodatak i presvete krvi Isusove.
Zašto se slavi
Dosta bi se dalo navesti što je bilo stvarnim razlogom, a što samo povodom za uvođenje ove svetkovine u crkveni liturgijski kalendar. Ovdje neka bude tek spomenuto kako nije posrijedi samo neka posebna pobožna želja pape Urbana IV., koji je bio potaknut izvjesnim viđenjem Julijane iz Liègea (koja se ispovijedala kod njega), da se ojača euharistijska pobožnost štovanja sakramentalne prisutnosti Isusa Krista, te je u crkveni život uveo svetkovinu Tijelova. Nemale su zasluge za širenje ove pobožnosti i u činjenici izvjesnog konfesionalnog profiliranja naspram drugih kršćanskih denominacija (posebice protestanata odnosno evangelika), što seže sve do novijih vremena.
Javne demonstracije
Bilo kako bilo, svejedno ostaje pitanje, zašto Crkva i danas slavi svetkovinu Tijelova? U mnogim katoličkim krajevima, a možda čak i u većini, na ovaj crkveni blagdan poslije euharistijskog slavlja, sv. mise, slijedi procesija s Presvetim. I upravo su ti javni, svečani hodovi (gotovo demonstracije) štovanja oltarskog sakramenta (euharistije) bile ključne za prihvaćanje ovog posebnog dana. Taj vjernički sve- čani hod u najširoj javnosti ima za cilj između ostalog ojačati i učvrstiti vjerničko zajedništvo – kako njegovo jedinstvo tako i uzajamnost. A svaka procesija nije ništa drugo doli prošnja, molitva za blagoslov. Stoga tijelovska procesija obično ima četiri postaje, koje upućuju na sve četiri strane svijeta, zapravo na cjelokupnost svijeta na koji se pobožnim hodom u procesiji želi zazvati Božji blagoslov.
No, time još nismo stigli i do samog sadržaja tijelovske svetkovine. Postavlja se pitanje: Zašto se dakle u javnosti tako svečano želi pokazati Presveto? Mi vjernici time želimo Isusu Kristu iskazati zahvalnost da nam danas nije samo u sjećanju, da nije prisutan samo u riječima evanđelja nego i nadalje želi doslovce i osjetilno, fizički biti prisutan, kroz euharistijsku prisutnost u čestici hostije. Mi vjernici, nadalje, takoreći danas slavimo da – upravo kroz Isusovu velikodušnost – smijemo slaviti euharistiju: zahvaljujemo da smijemo zahvaljivati! Prihvatljivo i nevjernicima Dakle, Krist nam nije ostavio samo svoja djela i svoje riječi, nego upravo kroz euharistiju (kruh i vino, tijelo i krv svoju) trajno je, svakodnevno je prisutan – što upravo slavimo na svetkovinu Tijelova. Kao takav želi biti posadašnjen, prisutan u svim našim stvarnostima, cjelokupnom našem životu. A od nas traži da se poput njega nesebično razdjeljujemo, solidarno zajedničarimo sa svima. Slavlje koje je bez sumnje prihvatljivo i nevjernicima!
>> Vjernici proslavili Tijelovo, blagdan ustanovljen u 13. stoljeću
Mnogo toga laicima nije jasno, ali se prave da im je jasno. Jedino su zastupnici u Saboru shvatili da je to dobra prilika za desetak dana nerada.