Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i jedan od potpisnika washingtonske "izjave" Sulejman Tihić, podnio je zahtjev za ocjenu ustavnosti naziva jednog entiteta. Onoga što se zove srpski. Poznato je Tihićevo nezadovoljstvo postojanjem i nazivom toga entiteta. Tihić u svom nezadovoljstvu nije usamljen. Nezadovoljstvo tom činjenicom jednako je bošnjačko kao i hrvatsko. Ali, razlozi nisu jednaki.
Kad je u ožujku 1998. godine, ondašnji premijer Bičakčić, podnio Ustavnom sudu Federacije BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti grba i zastave Županije zapadnohercegovačke, sud je imao razumijevanja. Treba li spominjati da je to znakovlje bilo "neustavno" zbog hrvatskih elemenata u njemu. Istu je sudbinu doživio i sam naziv "županija" kao hrvatska inačica kantona. U Bosni i Hercegovini sudovi imaju ulogu prevoditelja.
Tako se u "sudskom" prijevodu ustava, koji je izvorno na engleskom jeziku, nalaže jezik Bošnjaka zvati bosanski, a ne bošnjački, dok se francusku riječ "canton" zabranjuje zamijeniti "županijom" kao hrvatskom inačicom za administrativno-teritorijalnu jedinicu. Na početku pregovora o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, naši su pregovarači zapeli na prijevodu. Nije problem u prijevodu s razumljivih jezika, nego o jeziku kao sredstvu da se nekoga prevede "žedna preko vode".
Na "bosansku" jezičnu podlogu već su nakalemljeni politički programi. Samozatajni potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović je odavno proglasio naziv Bosanac kao "općeprihvaćen izraz za sve građane". Veleposlanica Turković, kao i bošnjački član Predsjedništva BiH Sulejman Tihioć, istu su ideju osvježili ovih dana. To što nisu prvi koji su to pokušali i neće biti prvi kojima to neće uspjeti, ne doživljava se kao problem. To i nije njihov problem, nego "svih građana" koji ne misle tako.
