Nema načina, koliko god dobro bilo organizirano upravljanje ili sustav kontrole, potpuno onemogućiti korupciju. Pametni ljudi će uvijek naći načina. Događa se i u ovoj zemlji. Deseti smo na međunarodnoj ljestvici otpornosti na korupciju, skandinavske su zemlje bolje od nas, počinje od rudimenta dobrog upravljanja javnim dobrima Richard Wolff, zamjenik gradonačelnika Züricha, koji je u najbogatijem švicarskom gradu zadužen za građevinski sektor i upravljanje otpadom, prilično pipave sektore kad je posrijedi potencijal malverzacija. Zagreb to dobro zna.
Direktor na biciklu
Pitamo ga kako se to oni bore protiv korupcije. Spremno nabraja, kao recitaciju:
– Dobrim plaćama javnim službenicima jer tad nemaju poticaja za „extra money“, osim ako su u pitanju veliki iznosi, odličnim uvjetima rada, jako dobrim kvalifikacijama, društvenom kontrolom integriteta i jakim institucijama: kantonski parlament angažira tijelo koje kontrolira financije, neovisno je i ima potpunu slobodu istražiti sve što želi o nepotizmu i korupciji. I odgovorno je parlamentu, ne vladi. Imamo i medije koji su još uvijek neovisni i žele otkriti i najmanji znak bilo čega nekorektnog.
Wolff se spremno odazvao sudjelovati u hrvatsko-švicarskom projektu Crochet, u kojem s jedne strane kao nositelj sudjeluje hrvatski Institut za političku ekologiju (IPE), a s druge švicarski NetHood, s ciljem razmjene iskustava koja će pomoći poboljšanju upravljanja javnim dobrima u lokalnoj upravi: komunalnim uslugama, uključujući vodoopskrbu i odvodnju, zbrinjavanje otpada, energiju, javni prijevoz i stanovanje, ali i unapređenju participativne demokracije u političkom upravljanju. Posjet Zürichu prilika je da se pokupe najbolje švicarske prakse.
Dan prije, uoči razgovora s drugim čovjekom Züricha, članove projekta primio je Daniel Aebli, direktor Servisa za odlaganje i reciklažu Zürich. Poziciju je preuzeo prije godinu i pol, nakon što su njegova prethodnika potjerali upravo zbog – korupcije i nepotizma.
– Stari je menadžment izgradio postrojenje koje je stajalo mnogo više nego što je planirano, petero do desetero ljudi zaposleno je preko veze: direktorov sin i njegova djevojka, primjerice. Cijeli je menadžment imao službene automobile, što nije bilo dopušteno – objašnjava Aebli stranim gostima, otkrivajući i da se u istrazi u upravnoj zgradi pojavila „crna kutija“ u kojoj je otkriveno 200 tisuća franaka, što je bivše vodstvo objasnilo kao zalihe kompanije.
Wolff objašnjava da taj slučaj čak i nije „prava“ korupcija, više loše upravljanje jer bivši direktor, izgleda, nije stavio novac u svoj džep, osim što je koristio tvrtkin automobil na što nije imao pravo. Aeblija, inače dugogodišnjeg menadžera iz industrije čelika, neće sigurno uhvatiti u automobilu. Ni u tvrtkinu, ni u ikakvom drugom.
– Poznat sam kao „novi direktor na biciklu“ – smije se, a na pitanje zašto je nakon godina u realnom sektoru prešao u javni, odgovara da se raduje što može pomoći poboljšati stanje, ali dodaje za jednog predstavnika krupnog kapitala vrlo neobičnu konstataciju: da mu nedostaju jaki sindikati iz industrije čelika.
– Zajedno možemo unaprijediti stvari! – poručuje Aebli. Tvrtka za zbrinjavanje otpada kojoj je na čelu osigurava i 15 posto gradskih potreba za grijanjem toplom vodom koja se zagrijava energijom iz otpada. Plan im je taj udio povećati na 25 posto u sljedećih 30 do 40 godina. Istodobno, energetske će se potrebe, po njihovim procjenama, smanjiti 12 posto zbog racionalnog korištenja energije.
Trenutačno grade 2,5 kilometara dugu vezu između novog postrojenja i dijelova grada priključenih na staro postrojenje koje će zatvoriti, ali i priključiti nove dijelove grada na javno grijanje. Rade i projekte kojima povećavaju kapacitete izgaranja za javno grijanje, cilj je više odvajati prije spaljivanja, ali i smanjiti količinu otpada. Iz zelenog otpada iz parkova i biorazgradiva otpada kućanstava u postrojenju Biogas proizvodi se plin kojim pokrivaju dodatnih 15 posto potreba kućanstava za grijanjem, s ambicijom da dostignu 25 posto.
Javne česme u cijelom gradu
– Političko je pitanje kako odrediti cijenu energije; radimo na novom modelu određivanja cijene za grijanje, zbrinjavanje otpada, ali i za odvodnju – kaže Aebli čiji sugrađani zbrinjavanje otpada plaćaju isključivo kupnjom tzv. bijelih vrećica za smeće koje kupuju u supermarketima. Nema posebnog računa za zbrinjavanje otpada.
Zürich provodi remunicipalizaciju u gospodarenju otpadom; vratili su jedini preostali dio procesa koji nije bio pod javnim vlasništvom i upravljanjem, zbrinjavanje papira i kartona koje su dotad „outsourcali“. Kaže, nije bilo transparentno kamo ide profit. Grad je nedavno otkupio sve: zaposlenike, zgradu i kamione. Osim što nisu mogli dobiti podatke o financijama, i ostali su dijelovi poslovanja tretirani kao „poslovna tajna“, što je vrlo nezgodno s obzirom na to da imaju monopol na izvlačenje metala iz pepela: vadi se cink, zlato...
– Privatni se sektor uvijek žali. Vodi se konstantna diskusija o tome što bi trebalo biti u javnom vlasništvu, a što u privatnom – kaže Wolff, inače pripadnik stranke Alternative Liste, nešto ljevije od švicarskih socijaldemokrata.
Na pitanje ima li takav stav jer dolazi iz lijevog „korpusa“, objašnjava da je većina švicarskih građana protiv privatizacije svega što smatraju javnim dobrima o čemu su se i izjasnili na referendumu. Unatoč ideološkom zaleđu, Wolff je nekoliko dana prije potpisao odluku o zatvaranju radionice za sitne popravke u kompaniji koju vodi Aebli u kojoj je radilo 20 ljudi jer nisu imali dovoljno posla, a od tvrtke, kaže, ne mogu raditi socijalnu službu.
Ističe da su danas u gradskom vijeću prilično harmonični za razliku otprije 30 godina. Postoji veliko povjerenje, čak i između pripadnika različitih političkih opcija; rijetko miniraju kandidate za upravljačke funkcije koji nisu iz njihove skupine, moraju imati za to jake razloge, računaju na to da svi rade u najboljoj vjeri. Švicarci su općenito ponosni što su kotačići u sustavu koji funkcionira gotovo besprijekorno.
Ne može se oteti dojmu da uživaju u svom poslu, ali i dostupnim javnim servisima; obožavaju javni prijevoz, toliko da smo čuli šalu da u Zürichu imaš automobil ako želiš pokazati da si nekonformist. Jako su i kritični, ako vlakovi kasne pet minuta, pričaju o velikoj krizi željezničkog sektora, a šef željeznica ispričava se uz napomenu da, eto, nema opravdanja, ali da će sve napraviti da bude bolje. Pritom, pet minuta nije pjesnička figura, nego fakt.
O participativnoj demokraciji dosta govori i podatak da svako javno ulaganje veće od 20 milijuna franaka ide na javno glasovanje: građani odlučuju o tome što gradska vlada može. Za 9. veljače 2020. najavljeno je glasovanje o novom tunelu za tramvaj kroz jedan od brežuljaka Züricha, a i o novom projektu ulaganja u društvenu stanogradnju. Kad je posrijedi priuštivo stanovanje u jednom od najskupljih gradova na svijetu, 90 posto stanovnika Züricha je u najmu, a gotovo trećinu stambenih potreba zadovoljavaju – stambene zadruge.
Organizirane su na način dugoročnog najma, a neke imaju i vrlo stroga pravila odgovornosti prema okolišu koja uključuju potpisivanje ugovora u kojem se stanari obvezuju da neće posjedovati automobil. Zadrugarske zgrade imaju obično i sustav „hostela“ u kojima po mizernoj cijeni mogu prespavati gosti stanara, tako da obitelji ne moraju unajmljivati velike stanove; zajedničke su i radne prostorije, dječje igraonice...
U privatne ruke Švicarci ne žele dati ni vodu. Ni u kakvim okolnostima.
– Grad Zürich i građani Švicarske ne žele da vodoopskrba bude privatizirana, niti da zarađuju na vodi. Voda je za sve! – odrješita je Rikarda Engi, glasnogovornica Vodoopskrbe i odvodnje. Vodoopskrba je dio usluga koje pruža Grad Zürich; kao što je rekla, ne zarađuju na vodi, a ako ima viška novca, ide u gradski proračun. Pitka je voda jeftina: stoji dva franka za 1000 litara (kubik), odvodnja se naplaćuje još oko tri franka po kubiku. Osim 400-tinjak tisuća ljudi u Zürichu, opskrbljuju i 67 okolnih općina, ukupno oko milijun ljudi.
Otprilike 70 posto vode je iz Ciriškog jezera, 15 posto podzemna je voda i 15 posto izvorska. Voda se tretira pješčanim filtrima i ozonom, klorirali su je zadnji put 70-ih godina prošlog stoljeća. U gradu je 1200 javnih česmi, nema potrebe za kupnjom flaširane vode. Kakvoću vode provjeravaju i vrlo osjetljivim planktonima. Sabine Burger, glavna inženjerka odvodnje, vodi nas kroz postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Ako kažemo da užasno smrde, deminutiv je, ipak je to kanalizacija, no na kraju procesa otpadna voda koja se ispušta u rijeku Limmat nema ni boje ni mirisa. Okus nismo provjeravali.
– Vrlo je mala šansa da biste se zarazili, ali radije nemojte, ipak ima bakterija – prilično ozbiljno komentira S. Burger.
Mehaničko čišćenje imaju još od 1924., a od 1969. i biološko. Inženjerka se žali da imaju toliko velike rezerve novca da ih, unatoč brojnim projektima od kojih je zadnji dodatno zagrijavanje otpadne vode za sustav grijanja, ne uspiju potrošiti, pa su smanjili udio cijene koji se odnosi na infrastrukturu i otpadnu vodu, stavke od 45 i 50 franaka po kućanstvu.
– To nije novac poreznih obveznika; sve dolazi iz cijene koju plaćaju korisnici, red je da se njima vrati – pojašnjava.
U centru financijske moći kapitalističkog svijeta, Švicarskoj, građani se sustavno opiru pokušajima privatizacije javnih dobara, gotovo pogrdno nazivaju ih neoliberalnim pritiscima. Član Parlamenta Kantona Zürich, socijaldemokrat Ruedi Lais, žali se da su mnogi kantoni počeli, zbog liberalizacije tržišta u Europi, izdvajati poslove elektrifikacije privatnim kompanijama. Kad političari u Hrvatskoj govore o Švicarskoj kao o zemlji kakva bi trebala ili mogla biti i Hrvatska, gotovo je sigurno da ne misle na takvu obranu javnih resursa. Kod nas bi to nazvali – komunizmom.
