Dok su se naši ministri prošli tjedan veselili blagom pomaku Hrvatske na globalnoj ljestvici konkurentnosti i tražili opravdanja za primjedbe kako nismo ništa učinili po pitanju reforme javne uprave, potpuno je nezapaženo prošao podatak da je Hrvatska u tom izvješću u kategoriji “transparentnost Vlade u donošenju odluka” nazadovala za nevjerojatnih 12 mjesta – pala je sa 94. (na kojem smo bili 2012.) na 106. mjesto. Sad su nas pozicionirali između Mongolije i Butana, u društvo Tanzanije, Nepala, Nigerije i Burkine Faso. Od nas su bolji čak i Egipat, Nikaragva i Bangladeš! Slično je i u kategoriji “favoriziranje u odlukama vladinih službenika” ili, da se jednostavnije izrazimo, procjeni namještanja poslova u državi u kojoj smo pali sa 97. na ponižavajuće 112. mjesto te se našli u društvu Rusije i Grčke. Uistinu poražavajuće za novu članicu Europske unije koja pokušava šarmirati inozemne ulagače i steći povjerenje međunarodne zajednice.
I rijetki dobri potezi se izgube
Netko će reći da Svjetski ekonomski forum ova izvješća radi na temelju percepcije pojedinih zemalja i da podaci ne moraju baš sasvim odgovarati stvarnosti. To je istina, ali to onda vrijedi i za one pozitivne pomake kojima nam je Vlada mahala kao potvrdom promjene trenda. S druge strane, nije li baš percepcija odlučujuća u donošenju mnogih važnih odluka pa bi se i te kako trebali zabrinuti zašto svijet, ali i domaći poduzetnici baš tako misle o našoj vladi, među ostalim, da je netransparentna i da namješta svojima poslove!? Očito je kako u tome ima istine, ali ipak činjenica da nas svrstavaju na tako poražavajuće mjesto, tjera nas na razmišljanje o tome jesmo li stvarno tako loši ili jednostavno naša vlada funkcionira bolje, ali ostavlja loš dojam jer ne zna to što radi kvalitetno predstaviti u javnosti. Ako je prvo točno, onda nema toga što nas može spasiti prije izbora, a ako je ovo drugo u pitanju – onda je vrijeme da premijer lupi šakom o stol i zapita se kakve to ima odnose s javnošću, koji nisu u stanju prezentirati dobre strane i namjere ove vlade pa je učinak svih njihovih nastojanja tako mizeran! Svi se sjećamo koliko truda su uložili kako bi se njihovi ministri pojavili na Facebooku i Twitteru. Čak su u siječnju 2012. osnovali Odjel za online komunikaciju i postali prisutni na svim relevantnim društvenim mrežama. Zaposlene su i četiri osobe, među njima i jedan srednjoškolac, za održavanje službenih profila Vlade i za online komunikaciju s građanima putem društvenih mreža. Komplimenti su pljuštali sa svih strana. Prema svemu sudeći, građanima se Vlada čini sve udaljenijom i nedostupnijom. Tek su rijetki potezi dobro iskomunicirani, a građani pripremljeni na njih. Nitko nema pojma čime će nas iznenaditi sljedeći tjedan. Čak i dobre stvari koje je Vlada inicirala obično se izgube u krivom predstavljanju, interpretaciji pa cijela vladina komunikacija postaje obranaška, retroaktivna, drska... umjesto da bude proaktivna, otvorena, višeslojna. Jačanjem online komunikacije ukinuti su neki tradicionalni alati u odnosima s javnošću, poput konferencija za novinare. Također, pristup pojedinim medijima postao je selektivan, a alibi za takvo ponašanje bila je upravo online komunikacija koja je Vladu prividno činila stalno dostupnom i otvorenom. Stručnjaci za odnose s javnošću isticali su kako je Vlada samo tobože otvorena za dvosmjernu komunikaciju, a u praksi se putem društvenih mreža zapravo koristi jednosmjernom komunikacijom u kojoj docira ili iznosi svoja stajališta, bez želje i potrebe da čuje njihove odjeke u javnosti ili, nedajbože, drukčije mišljenje.Još se sjećamo kako je strukovni časopis Novinar, službeno glasilo Hrvatskog novinarskog društva, početkom ove godine prilično oštro napao vladine PR stručnjake u komentaru u kojem se, među ostalim, kaže kako se “aktualni premijer puku obraća samo kad poželi nešto priopćiti, a ne kad ga taj puk poželi nešto pitati. Čini to samo putem odabranih medija, uz svođenje rizika od nepredvidljivih novinarskih pitanja na najmanju moguću mjeru.” Također, Hrvatsko novinarsko društvo je baš zbog toga svojedobno otvorenim pismom upozorilo na simptome zatvorenosti i manipuliranja. U srpnju 2012. HND, GONG i Transparency International uputili su Vladi poziv da poštuje minimalnu mjeru transparentnosti i fair playa prema medijima uvođenjem redovitih konferencija za novinare...
Selektivno dilanje informacija
U Vladi su valjda takav način komuniciranja smatrali zastarjelim i nedovoljno “cool” ili su se jednostavno bojali sučeljavanja premijera s pitanjima i onih novinara koji mu nisu skloni. Tako se ništa nije dogodilo. Ako je konferencija za novinare sasvim normalan alat komuniciranja s javnošću američkom predsjedniku Obami, nije mi jasno zašto bi bila nepotrebna našem premijeru. Znamo kolika je važnost glasnogovornika Vlade. Uostalom sjećamo se moćne uloge Ratka Mačeka u vrijeme Ive Sanadera, Mladena Pavića u vrijeme Jadranke Kosor ili Aleksandre Kolarić u vrijeme Račanove koalicijske vlade. Kad ste zadnji put vidjeli relevantan istup u medijima aktualne glasnogovornice Vlade i znate li uopće kako ona izgleda? Toj bi samozatajnoj dami za početak netko trebao dati prostora i ovlasti ako želi graditi korektne odnose s javnošću i smanjiti broj anonimnih izvora bliskih Vladi. O transparentnosti rada Vladinih stručnjaka za odnose s javnošću progovorila je i Hrvatska udruga za odnose s javnošću jer su mnogi članovi ukazivali na to da premijerova glavna komunikacijska stručnjakinja volontira u Vladi, na izvoru najvećih državnih tajni i središtu hrvatske političke moći, a pritom nema nikakve odgovornosti poput drugih dužnosnika jer dobiva plaću u privatnoj PR agenciji. Znamo kakav je bio odgovor Vlade. Zabranjen je rad svim agencijama za odnose s javnošću s državnim institucijama ili tvrtkama u državnom vlasništvu. Ako je ipak nekome neophodan angažman vanjskih stručnjaka, onda o tome koga smiju odabrati odlučuje, vjerovali ili ne – premijer, odnosno njegova savjetnica. Nije li i to sjajan primjer netransparentnosti i ograničavanja tržišnog natjecanja, koje svijet očito vidi?
Dakle, Vlada mora naučiti što su odnosi s javnošću i znati se služiti njima. A odnosi s javnošću nisu, kao što neki misle, selektivno puštanje informacija u medije, dilanje kojekakvih tračeva “iz neslužbenih izvora”, lobiranje kod pojedinih novinara da hvale nešto zbog čega im je poslije neugodno ili da napadaju nekoga za koga su dobili “uvjerljive materijale”... Odnosi s javnošću su dvosmjerna komunikacija, ne samo s medijima nego sa svim ciljnim javnostima o kojima ovisimo. I pritom veći napor moramo posvetiti onima koji nas ne vole nego onima koji su na našoj strani. Odnosi s javnošću teže razumijevanju, argumentima, dogovoru, pomirenju stajališta, a ne zatvaranju, ignoriranju ili prešućivanju. Kvalitetni odnosi s javnošću mogli bi napraviti puno u jačanju transparentnosti vlade jer je njihova zadaća da vladine politike građanima učini razumljivima, a ako je nužno, i prihvatljivima te istodobno osigura da stajališta građana imaju odjeka u vladinim politikama. Čak bi se i pojedini Vladini potezi činili puno prihvatljivijima kad bi počela istinski komunicirati sa svojim okruženjem, a ne samo “spinati” s figom u džepu.
>> \'Hrvatska vlada radi jako loše za Hrvatsku i za njezin ugled!\'
