Sanjao sam, rekao bi Martin Luther King, da živim u zemlji u kojoj se na isticanje ustaškog pozdrava sva tri politička državna prvaka zajednički okrenu i napuste skup na kojem se to dogodilo. Bez puno objašnjenja, nepotrebnog moraliziranja i najmanje namjere relativiziranja i prenošenja čisto civilizacijskog pitanja u ring političkog iživljavanja. Dok se nešto takvo ne dogodi, dok se trećina državnog vrha principijelno makne, a dvije trećine ustaški pozdrav ne doživi kao smetnju, znači da živimo u državi u kojoj je dobro malo biti ustaša.
Ili kako bi to rekla Kusićeva komisija; postoje situacije u kojima je prikladno pomalo ustašovati, a to što je u tim situacijama normalno nositi i crnu uniformu znači tek da je riječ o komemoracijama. Divno je to kako neobvezna komisija može načiniti obvezno presedansko zlo, jer u njezinoj bi interpretaciji i 9. svibnja kao dan kad je pobijeđen nacizam mogao biti protumačen kao dan kada smo, navodno, porazili nacizam. I nije problem samo u formulaciji, nego i u činjeničnom stanju na terenu. Jesmo li nacifašizam doista pobijedili? Moje shvaćanje totalitarnosti društva u velikoj se mjeri ogleda i u pokušaju da se nametne shvaćanje i učenje povijesnih događaja kao završenog procesa. Nacizam je pobijeđen i točka. Više se ne može vratiti, pravda i dobrota su pobijedile, demokracija je nešto najbolje i, u stvari, drugačije se i nije moglo dogoditi.
Međutim, ako nas život ičemu uči onda je to činjenica da povijesni procesi nisu strogo odijeljene sekvence s konačnim epilogom i poukom, nego je riječ od događajima koji se prožimaju i uzročno-posljedično ulaze jedan u drugi. Zato povijest ne završava čak i u situacijama kada nam ponestaje budućnosti. Ona se odvija i ona se nastavlja i bez nas. I to što nemamo kamo i što se čini kako se kovitlamo u vrtlogu bezizlazja znači da smo usred drame koja se nadovezuje na polustoljetni fabularni zaplet planetarnih razmjera.
Gledajući iz hrvatske perspektive, gdje se i dalje sve lomi oko pradjedovskog ideološko-vojnog aranžmana, mi smo sveudilj odlučili ne odustati od naše famozne „ne bi se šteli mešat“ mimikrije pa odemo jednom godišnje u Jasenovac il Yad Vashem i tamo na sva usta proklinjemo nacizam i holokaust, a onda se u nizu mikroprilika proustaški rehabiltiramo da ne iznerviramo onaj dio naših povijesnih postrojba koje si polažu za pravo podizati šatore na zelenim površinama i nositi majice i zastave sa simbolima koji su najviše zla donijeli baš Hrvatima. Moraš biti maloumni samoubojica da neprekidno činiš nešto takvo, moraš biti beskrupulozni oportunist i kalkulant da to decidirano ne osudiš, da ne povučeš za uho onog nedoraslog mladca kojeg je netko od staratelja doveo u Okučane i napisao mu da kaže kako „branitelji neće dozvoliti rehabilitaciju komunističkog antifašizma“. Znam, jednog dana kad bude pročitao svoju prvu knjigu, što će značiti da je svladao sva slova i da je bliže razumijevanju i pozdrava koji nosi na majici, taj će mladić shvatiti ono što i meni nije uvijek drago, ali jebi ga, drugog antifašizma ovdje i nije bilo.
Jesu li ustaše mogli povesti antifašistički pokret ili su bili toliki bestidnici da su ih i fašisti prezirali? Zašto u borbu protiv fašizma nije pozvao Stepinac, i to na isti onakav strastveni način kako je pozvao na borbu protiv komunizma? Jer ako su svi totalitarizmi isti, kako nas sada uče, zašto je Stepinac vjerovao da je komunizam opasniji od fašizma? Zašto odgovornost za sudbinsku budućnost svog naroda nije preuzeo HSS ili je Maček iskreno vjerovao da je povijesti došao kraj?
Ispada da su Hrvatima hrvatski komunisti najveći krivci što su se usudili oduprijeti fašizmu i tako razotkriti kolaboracionistički stav dobrog dijela vitalnih operativno-intelektualnih snaga naroda koje određuju njegovu poziciju u pojedinim političkim erama. Zato kad se razgovori vode oko naizgled iscrpljujućih odnosa fašisti – antifašisti u principu se radi o civilizacijskim, biblijskim borbama zla i dobra, lošeg i ispravnog, nakaradnog i primjerenog, s jasnom tendencijom zamjene mjesta prema tekućim potrebama. Svibanj je u Hrvatskoj posebno pogodan mjesec za takvo što. U njemu se sljubljuju sve raskalašene emocije velikih prevrata, grandioznih rođendana, senzacionalnih smrti i epohalnih pogreba, u njemu se zaboravlja da je srž svake političke borbe sadržan u pitanju kontrolira li politika kapital ili kapital kontrolira politiku.
Jednopartijski sustav je i nastao kao neizbježno rješenje modela u kojem politika kontrolira kapital, a naš prijelaz u demokraciju nije bio samo tranzicija vlasništva, nego i tranzicija moći u kojoj je kapital započinjao kontrolu politike. Demokracija i višestranačje puka su forma koja disperzira političku moć da bi je poluge kapitala lakše mogle redefinirati kao neminovnost pa umjesto političkog totalitarizma imamo totalitet kapitala s kojim se lakše mirimo jer može ponijeti nacionalne maskirne boje. U isto vrijeme jedini kontinuitet koji ostaje jest zona zakulisja, prljavih igara iza scene u kojoj se kameleonski dopadljivo kreću agenti, provokatori, konvertiti, dželati, špicli, obavještajci, mrtvozornici... I oni u svibnju imaju svoj dan, 13. svibnja, pa treba iskoristiti priliku i svim aktivnim i bivšim zaposlenicima, vanjskim suradnicima i volonterima Službe državne bezbednosti zaželjeti sretan praznik.
