Putujte bez previše prtljage. Jedite doručak. Budite spremni na neočekivano. Skrivajte fotografije nakon što ih snimite. I stalno imajte na umu da se benigna situacija vrlo brzo može pretvoriti u opasnu – nabrojio je u jednom nedavnom intervjuu svoje preporuke mlađim kolegama Chris Hondros, nagrađivani fotoreporter koji je zajedno sa slavnim fotoreporterom Getty Imagesa Timom Hetheringtonom poginuo u srijedu u raketnom napadu na libijsku Misratu. Toga dana njihove su fotografije iz Misrate bile na naslovnicama nekoliko najvećih svjetskih listova.
Tim Hetherington (41) svjetski je poznat po fotografiji odmora američkog vojnika u bunkeru u Afganistanu snimljenoj za Vanity Fair koja je osvojila nagradu World Press Photo za 2007. godinu. Tada snimljeni radovi u opasnoj afganistanskoj dolini prerasli su u dokumentarac “Restopo” o drugoj strani rata u Afganistanu koji je nominiran za Oscara.
Osim Afganistana, taj čuveni britanski fotoreporter poznat je i po radu u Liberiji, o kojoj je objavio knjigu. Pet godina života posvetio je prikupljanju fotografskih dokaza o zločinima počinjenima u zemlji koja je rijetko bila u središtu svjetske pozornosti, a jedno je vrijeme bio i istražitelj panela stručnjaka UN-a koji su odlučivali o sankcijama za Liberiju.
Hetherington je, kao i Chris Hondros, prije smrti radio za Getty Images, a obojica su bili stacionirani u Brooklynu. Četrdesetogodišnji Amerikanac Hondros, potomak grčkih i njemačkih imigranata, također je prošao sva svjetska ratišta, a iz ovih krajeva najdojmljivije su njegove fotografije stradalih u pokolju u Račku na Kosovu, koji je označio prekretnicu u kosovskoj krizi te potaknuo akciju NATO-a. Hondros je snimio i zapaženu seriju fotografija izbjegličkih kolona kosovskih Albanaca na putu u Albaniju. Prije Libije, Hondros je pretrpio i kamenovanje Mubarakovih batinaša na Trgu oslobođenja u Kairu. Slavan je i po snimkama stradanja nevinih iračkih civila na američkoj kontrolnoj točki. Hondros je snimao i nedavno izbijanje novih sukoba u Beirutu; irački i afganistanski rat, rat u Sierra Leoneu i na Zapadnoj obali. Zbog svog ratnog izvještavanja bio je nominiran i za Pulitzerovu nagradu.
U granatiranju ulice u Misrati u srijedu teško je ranjen i zapadni fotograf Guy Martin, a lakše slobodnjak Michael Brown.
Stradanje zapadnih fotoreportera šokiralo je svjetsku javnost. UN-ova povjerenica za ljudska prava Navi Pillay upozorila je da Gadafijeva primjena kasetnih bombi u napadu na Misratu predstavlja zločin koji će biti kažnjen. Zatražila je i da se omogući dostava pomoći ranjenicima.
To su dobročinitelji kojima se ulizujemo – SAD i EU. . . Evropska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za isporucenu naftu. 2012 godine istuču koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na > Libisku naftu. Gadafifi je zatražio vraćenje duga ili će sklopiti > međudržavne ugovore sa drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je ovo > neviđeno razaranje Libije. A da li je Libijski građanin imao razloga da > se buni protiv režima Muamera el Gadafija, mislim da nije. Ako gledamo > standard Libijskog naroda i povlastice koje im pruža država imali su > jako lep i lagodan život, živeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 > miliona stanovnika a ima 14 miliona registrovanih automobila. Ako neko > hoće da studira u bilo kojoj državi u svetu on podnosi molbu i država > mu obezbeđuje stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i mesečnu > stipendiju od 2300 dolara. U Libiji se ne plaća voda, struja, gas, > porez, krediti se daju bez kamata. Ako u roku od pet godina ne možete > da vratite kredit država ga otpisuje ili vraća za vas. Svaki punoletni > gradanin Libije kada napuni 18 godina dobija ključeve od stana. Ako > hoćete da kupite auto vi dajete 20,30 posto od cene ostalo dotira > država. U Libiji za 10 dolara možete da kupite 85 litara benzina ili > nafte. U Libiji je hrana gotovo badava, 10kg kruha košta 0,15 dolara. U > Libiji njihovi građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci. > Ziveo sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam video > ni jednog prosjaka na ulici. Libijci ne idu da rade po belom svetu jer > za to nemaju potrebe. U Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu > je oduzet stan ili auto zato što nije mogao da vrati kredit što nije > redak slučaj po ovim takozvanim demokratskim zemljama koje su se > okomile na Libiju. Iskreno, žalim za Libijskim narodom jer će se > pretvoriti u najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gde će > im ove povlastice biti sve ukinute a o lagodnom životu kakav su živeli > moći će samo da sanjaju.